Dakle, ljudi, već dugo nisam gledao 3D film (u zagrebačkim kinima su loše naočale, ne volim negativu ali kad' je tako, eto...) i u neko doba padne mi pod ruku prospektić i vidim POINT BREAK.
Hm, opet jeftine Holivudske fore, pomislih, al' nešto me privuče slika grape kroz koju lete frajeri...
poslije će se pokazati i frajerice (sa velikim F, dakle skidam kapu do poda ženskoj ekipi u ovom filmu).
I tako odem ja fkino.., doduse ovdje su 3D naočale malo bolje, ali ti uzmu i kauciju za njih pozamašnu (10€), i da ne duljim narode, film je, ono, krimi priča, manje više, ali scene...WOW.
Uživao sam u svakom trenutku u svemu, destinacije...ludnica...što od morskih valova, do predivnih planina, pa Alpa (Dolomiti - Toffana di roses...(sjecaš li se Z ?). Discipline ekstremnih sportova: Free-Climbing, Wingsuit-Flying, Snowboarding, High-Speed-Motocross, Surfing, besprijekorne izvedbe, fantastične scene,
vrhunski užitak, aahhh...
No, na kraju, ostalo mi je, ipak, neriješeno pitanje:
(ona predivna grapa s početka priče) dakle nagradno pitanje:
Tko zna GDJE je ova grapa:
siguran sam da sam ovdje bio (ako ne u ovom onda u nekom od prethodnih života ;) )
Noć prije rekao sam Ne!
Pitanje je bilo: "Jel' ideš s nama?"
Zagreb u magli, prohladno, posao u "banani", istekla registracija za Volvo, naplata nikakva...
Osjećaj da si na dnu, ma ne želim im kvariti doživljaj.
Ujutro ih čujem kako se spremaju, a meni se "vrti" aktualni vic Jobs (...55-2011 S. Jobs,
2001-2011 J.Kosor No Jobs, 1994-2011 S.Berlusconi... Bxxx Jobs...) moja verzija:
2000-2010 Sjajan Jobs, 2011 No Jobs, Vikend ..."Pušiona"...
Tomislavu rođendan, Dominko vozi, već je krenuo, a ona (Zrinka) će opet: "Ideš?"
IDEM, ustajem (tri i pol ujutro),... dosta crnjaka... no sikiriki... pozitiva majka...
Baš sam neki dan gledao kroz prozor...
i nešto mislim, a koga je zapravo za ikoga briga...
vozimo se...
...Ljubljana, Kamniška Bistrica, Kokrska Dolina, ne ide više, Dominko parkira,
osjećam se nekako izgubljeno... krećemo...
A onda miris šume, težina ruksaka na leđima, nevjerojatne jesenske boje krajolika, dobro uređena staza prema Kokrskom sedlu... Sve češće "potegnem" prečicom uzbrdo, izađem pred njih pa ih "slikam" odozgora...
I onda odjednom, put se oštro vraća u desno, a lijevo... vaaauuu!
X... grapa, ide ravno prema gore, iznad prekrasna stijena, ne mogu odoljeti...
Mislim, idem kojih stotinjak metara, pa ću opet izaći pred njih, "skoro" sam siguran...
Priljubim se uz stijenu, prelijepa, strma, mjestimično vlažna, ruksak me preteže, postaje ozbiljno, prisjećam se davnih dana, kao da čujem glas: "Stopi se sa stijenom...", naprežem se iz sve snage, visim na vrhovima prstiju, idemo..., super, gore sam...
Pogled natrag, hmm, a naprijed, još ljepša stijena, idemo...juhuuuu!
Iznad oblaka smo, prelijepo...
Na moje, juhuuu, ne čujem odgovora osim vlastitog odjeka koji se nekoliko puta odbija od okolnih stijena i nestaje u magli ispod nas... Potežem oštro gore, imam snage za još... Čini mi se, tek sam se zagrijao... Uživam u stijeni, potpuno se predajem, osjećam je, voli me i ja volim nju...
Već sam na vrhu, osjećam svaki mišić kako mi treperi od napora, sjedam...
Tišina, ispod oblaci, iznad stijene i nebo, miris borova, netaknuta divljina, "brez potje"...
"Ovuda sam bježao od svih...", kao da čujem glas... Tko bi to rekao osim Nejca Zaplotnika, ovo je njegov kraj, mislim si...
Netaknuta.... Hej, polako postajem svjestan da nigdje nisam vidio nikakav trag penjanja, bilo kakvu oznaku, klin, spit, ništa... Gledam dolje, upravo sam ispenjao nekih 10-tak metara skoro pa okomite stijene, i što sad'? Lijevo i desno... stijene, gore... stijene, natrag..? Kopam po ruksaku, 6-metarsko uže i jedan karabiner... Bez užeta dolje - prerizično.
Mobitel...nema signala... moji su već sigurno u brizi, a ovo se očito ne spaja više s putem na Kokrsko sedlo. Drama...Gledam ruksak, u njemu sva hrana, voda, gojzerice, štapovi, jakna, ali za penjati ništa, ni kacige, huh.. a brezpotje... Jebi ga, što je - tu je.
Gledam plavo nebo iznad, a pod prstima osjećam stijenu, ona te voli i ti voliš nju, kao da mi govori...
I odjednom znam, nema druge, samo gore... Idemo zajedno, kao da čujem Nejca, i krećemo.
Držimo se desno, par skokova, penjem pa povlačim ruksak, pa prevjes... i to smo prošli k'o od šale, par metara hoda, pa opet skok sa prevjesom, pokušavam lijevo, ne ide... Niz stijenu teče voda, nemam ništa od opreme, idemo desno gore...
Stijena je okomita, ima jedna mala polica desno, zabijam štap, propada u pukotinu, ali je barem oslonac za jednu nogu, prebacujem ruksak na korijenje borova i pitam se hoće li ga izdržati? Hoće, super, vežem ruksak i hvatam se za korijenje iznad, polako napredujemo... Još malo desno, ispod ponor, još desno... otvara se pogled, vidim put na Kokrsko Sedlo i vidim gdje sam... Definitivno nema druge već samo gore, jer još desno je ponor. Okomita stijena do druge grape koja pada u dolinu duboko pod nama i dijeli nas od puta koji vijuga u daljini i nestaje iza grebena...
S mukom napredujemo kroz borove po grebenu između dvije grape, dolazimo na vrh grebena, malo strmih trava i stijena, idemo desno u drugu grapu uskom gamsovom stazicom. Izgleda laka,
kad priđeš bliže vidiš da izgled vara, još je ljepša... i teža... idemo...
Dolazimo do kraja grape, na hrpi odronjenog kamenja nalazim prvi trag da je netko ovu drugu grapu ipak ispenjao... izgubljena sigurnosna dvostruka pločica, i dolazimo pod zid.
Tu se nalazim u dilemi... Desno naizgled lakši put, neizvjestan izlaz...
Lijevo, lijepa stijena, izlaz se ne vidi... idemo lijevo.
Opet skidam ruksak, uže u zube, pratim pukotinu, penjem, nailazim na davno zabijeni zahrđali klin.
Jesi'l to ti ostavio, Nejco? Pitam se naglas dok se priljubljujem uz stijenu da izbjegnem oveći kamen koji dolijeće odozgo ničim izazvan... Nije bio ni blizu... Ne boj se, kao da čujem, samo je voli... Stiskam se jače uz stijenu i povlačim gore, pod rukama je osjećam kao da je živa, sjedam na izbočinu, baš je dobro... Kratko odmaram, a onda se sjetih kamena... Bolje da krenem. Brzopleto povlačim ruksak uz stijenu... ode mobitel-fotić u komade... šmrc,
Hej, nećemo ga valjda ostaviti? 'A'jmo natrag... he, he drugi put stijena, ha, dvaput je dvaput! Opet kamen, ovaj put bliže, idemo van. Ruksak na leđa i idemo, još nekih pedesetak metara i na desno vidim mogući izlaz. Ne stajem, izlazim na osunčanu travnatu strminu, idemo oštro gore, desno je nekakav vrh, izlazim na njega, prelijep pogled, ali ne vidim Cojzovu koču, idemo dalje...
Dolazim na prijevoj, desno vidim vrh sa možićem, lijevo je nešto veće... Idemo desno, na vrhu (Mala Kalška gora) konačno vidim Kokrsko sedlo, put za Grintovec. Vidim ekipa se spušta, crveno - plavo, to su oni...Vrištim, mašem, odjek mi se vraća, (od Grintovca-?), ovo moraju čuti mislim, e sada je sve u redu, konačno jedem i pijem...
A sada dolje, nigdje puta, nigdje marke, samo jedan "možić" na vrhu...
Natrag na sedlo, pa po grebenu gore, stižem na vrh, ima pečat, vidim Kalška Gora 2047 m, upisna knjiga i markirani put dalje po grebenu, super...
Idemo dolje, na raskrižju, Krvavec lijevo dolje, Kalški Greben ravno naprijed, a desno dolje Zojsova koča, natrag...Kalška Gora... idemo lijevo dolje prema Zojsovoj...
Malo cik - cak, malo snježišća, slatka feratica, pa preko sipara i par snježišća, čekaju me na putu dva topla, zabrinuta oka... Sve je u redu, idemo do koče...
Predivan zalazak sunca, Tomi i Dominko, Zrinka vadi čeone lampe za "ljubitelje drame i noćnih spustova..."
