CJAJNIK

CJAJNIK (1965m) - 19.10.2008.
Ekipa: Filip, Zrinka i Zdenko

U nedjelju 19.10.2008.-e, mi bili na Cjajniku (1965m) - (ko zna di je to - zna, ko ne zna - njemu 2!)...

Daklem vako...Karawanken... Košuta... i u njenom stijenju - Cjajnik sa svojim šiljastim stupovima...
Najteža opisana ferrata u knjizi Irene Mušič i Vladimira Habjana "Karavanke"... ferrata kakvu nećete naći nigdje u Sloveniji (tako bar kaže pisano slovo)...
Po Slovenskoj ljestvici težine ferrata za ovu nema ocjene, a Austrijanci ju ocijenili sa C-D (najteža je E, navodno u zadnje vrijeme se pojavljuju i F (vot a fak iz F? kak pa to zgleda?)...
Scenarij kao i pred jedno dva mjeseca kada smo bili na obližnjem Košutnikovom Turnu... Vrlo brzo nakon početka ferrate (kasnije sam vidjela na karti kod Koče pod Košutom da je to prvo D mjesto na ferrati), viknuh svojim poodmaklim dečkima "da ja ovo nemrem i nek oni lepo idu gore, a ja odo doma"...

Tup pogled i pitanje: "Kaj, vraćamo se dole oli ideš gore?"!
Kilometarska zajla i svake prestupne po jedna skob (to je nešto između klina i stepenice)... Lipo je Filip rekao nakon kojih pedesetak-sto metara: "Ekipa, nakon ovog nebute osjećali ruke"...
Nemam pojma uopće kak sam se popela gore... Netom pod vrhom postoje dvije varijante samog pristupa na vrh Cjajnika... desna C varijanta i lijeva D varijanta...
Mi išli lijevom...
U jednom trenutku dok sam visila na sajli i pokušavala rukom dovatiti jednu od tih tako rijetkih skobi, a noge mi bile ko zna gdje (valjda u zraku)... prestala sam osjećati ruke i polako počela klizit već drhtećim nogama niz stijenu...
Sad, ili odoh u vječna lovišta... ili se treba vrnut na onu neku skob ispod mene i pokušat smirit ruke...
Pogled prema dolje i vot a fak!?!??!?!?!??!
Skoro stala nogom na bijelu kacigu, hitlerove brčiće i zubat osmijeh u jednom paketu...
"Majko mila, netko je ispod mene!"... Kak ću sad stenjat i cvilit, frajer će mislit "Kaj ova radi ovdje? Trebala je doma ostat lakirat nokte!"...
I tak... Znam da sam mu do samog vrha nekoliko (stotina) puta rekla SORRY!
Gore je prekrasno
Sunce... tišina... mir... greben Košute... pa opet sunce... idila...
No, treba se još i spustiti dolje... A taj spust je tehnički puno teži i zahtjevniji, nego pentranje... buh!
Spuštali smo se onom C, kakti lakšom varijatom... No, odvojak na teži i lakši dio je ionako pod samim vrhom, a i ta C varijanta je, po meni, samo mazanje očiju i sigurno ima koji D detalj... a i na samoj ferrati ih ima i više nego nekoliko...
No, eto... živi jesmo, a dal smo normalni - e, u to bi se već dalo posumnjati!
Filip je cijelu ferratu gore i dolje prošao prvi i u društvu svog pojasa za samovarovanje... Pri penjanju je ponekad dovikivao "Maajka, saće uskoro ona "tvoja" zajla (čitaj "veri labava" -  koja meni tjera strah u kosti)... Pri spustu je pak nebrojeno puta stajao ispod stijene i govorio mi di da stavim nogu... odnosno - gdje u stijeni (lijevo-desno-sad malo desno dole-ne, ne, još malo desnije i tak...)... da stavim nogu...

Zaključak?
Ne znamo.
Strmo je.
Doduše, Filip mi je rekao "Uz sav mogući respekt, očekivao je mjesta di će se, da prostiš - usrati od straha"...
Isto tako, ostaje osjećaj da nešto fali...
Put... Penjanje po neosiguranim dijelovima... Trenuci kada zastajemo, odmaramo se i divimo ljepoti oko nas...
Cjajnik je prekrasan... Košuta očaravajuća, ali ova ferrata je iživljavanje nad prirodom, kao i nad samom ferratom...

Bilo bi dobro pročitati i komentar Marka Kerna, koji se mene najviše dojmio u našim pripremama za Cjajnik...
http://www2.arnes.si/~mcuder/dnevnik/070708.html

SLIKE