TRIGLAV (2864m) - 20.01.2007.
Ekipa: Tomi, Filip, Zrinka i Zdenko
Daklem, u subotu krenusmo iz doline Krme prema Kredarici. Nisam precizna kao Filip u mjerenju vremena, jer cijelu priču doživljavam vrlo osobno... Ponovo smo na mjestu gdje smo se prije 6 mjeseci zaljubili u planinarenje. Odlučno hodam prema planini koja mi je neobično prirasla srcu. U neko doba stižemo na Kredaricu. Puše jak vjetar. Duže vrijeme zadržavamo se gore. Odmor, čaj... Ugodan razgovor sa neobično simpatičnim meteorologom u ulozi domara ili domarom u ulozi meteorologa, ne znam više...
Krećemo prema Triglavu... Vrlo brzo, Tomislav odustaje na jednom od opasnih dijelova koje je i Filip spomenuo u svom izvještaju. Dio puta sa sajlama i klinovima, potpuno je pod snijegom... Ovdje je priroda i prijašnji penjači napravila vrlo rizičan prolaz... Iznad Vas je stijena u zaleđenom snijegu... Nogu jedva da možete staviti na vrlo nesigurno tlo. Ispod Vas nanos snijega na vrlo strmoj stijeni... Dio tog nesigurnog tla, otkinut je... Tomislav se vrlo pametno vraća na Kredaricu i nastavlja pratiti naš uspon kroz prozor Triglavskog doma. Ovdje susrećemo neobično spretnu i veselu djevojku koja se spušta sa Triglava i upozorava nas da slijedi dio sa mnogo leda...
Drugi opasni dijelovi znače zaleđene strmine... Svugdje oko Vas je led... Noge stavljate na zaleđene "stepenice", a prste gurate u rupe od cepina koje su ostavili prijašnji penjači...Ili , dio puta sa otprilike 15 klinova... Iz snijega i leda vire prva 3 klina, zatim nema 4-o, 5-og, 6-og i 7-og... 8-i jedva da viri iz snijega i leda... I tako redom... Uglavnom, pazi se na svaki korak...
Sunce zalazi, stajemo na vrh Triglava... 2864m... Drugi puta sam ovdje u naših 6 mjeseci planinarenja... Ne gledam kakav je pogled. Plačem kao malo dijete gledajući Filipa pored Aljaževog stolpa. On je prvi puta na Triglavu.
Pada mrak. Strah me.
Ako se pri usponu pazilo na svaki korak... Sada, pri silasku, doslovce pazite na svaki dah. Čeone lampe i silazak u neizvjesnost... U međuvremenu, zajedno sa Tomislavom, cijela Kredarica prati naš spust... Korak po korak i prošli smo dva vrlo opasna dijela... Ostaje još "samo" onaj gdje je Tomislav odustao... I baš na tom dijelu... U dijeliću sekunde, nestaje mi tlo pod nogama... Taj osjećaj nikada neću zaboraviti... Lagana sam, ne mogu ništa... Automatski, bez razmišljanja, samo čvršće stišćem cepin u ruci... Zabada se u ledenu koru iznad mene, a dereze u nanos snijega na strmu stijenu ispod mene... Otkidam još jedan dio toga puta... Ovdje sam! Uh! Još samo koji metar i nema više opasnosti...
Ispred Kredarice - Tomislavove velike oči i jedan topli zagrljaj... Svi su izišli van... Čestitaju, pitaju kako je bilo... Kažu da su nas pratili cijelo vrijeme... Meteorolog-domar ili domar-meteorolog, kada je vidio da smo na broju, bez pitanja donosi do vrha napunjene čašice vrlo jake rakije od voća... Večera, spavanje...
Jutro obasjano suncem... Nagrada za sav jučerašnji napor... Prekrasan pogled... Od Kredarice do doline Krme, ostaje nam samo uživanje...
Ekipa: Tomi, Filip, Zrinka i Zdenko
Daklem, u subotu krenusmo iz doline Krme prema Kredarici. Nisam precizna kao Filip u mjerenju vremena, jer cijelu priču doživljavam vrlo osobno... Ponovo smo na mjestu gdje smo se prije 6 mjeseci zaljubili u planinarenje. Odlučno hodam prema planini koja mi je neobično prirasla srcu. U neko doba stižemo na Kredaricu. Puše jak vjetar. Duže vrijeme zadržavamo se gore. Odmor, čaj... Ugodan razgovor sa neobično simpatičnim meteorologom u ulozi domara ili domarom u ulozi meteorologa, ne znam više...
Krećemo prema Triglavu... Vrlo brzo, Tomislav odustaje na jednom od opasnih dijelova koje je i Filip spomenuo u svom izvještaju. Dio puta sa sajlama i klinovima, potpuno je pod snijegom... Ovdje je priroda i prijašnji penjači napravila vrlo rizičan prolaz... Iznad Vas je stijena u zaleđenom snijegu... Nogu jedva da možete staviti na vrlo nesigurno tlo. Ispod Vas nanos snijega na vrlo strmoj stijeni... Dio tog nesigurnog tla, otkinut je... Tomislav se vrlo pametno vraća na Kredaricu i nastavlja pratiti naš uspon kroz prozor Triglavskog doma. Ovdje susrećemo neobično spretnu i veselu djevojku koja se spušta sa Triglava i upozorava nas da slijedi dio sa mnogo leda...
Drugi opasni dijelovi znače zaleđene strmine... Svugdje oko Vas je led... Noge stavljate na zaleđene "stepenice", a prste gurate u rupe od cepina koje su ostavili prijašnji penjači...
Sunce zalazi, stajemo na vrh Triglava... 2864m... Drugi puta sam ovdje u naših 6 mjeseci planinarenja... Ne gledam kakav je pogled. Plačem kao malo dijete gledajući Filipa pored Aljaževog stolpa. On je prvi puta na Triglavu.
Pada mrak. Strah me.
Ako se pri usponu pazilo na svaki korak... Sada, pri silasku, doslovce pazite na svaki dah. Čeone lampe i silazak u neizvjesnost... U međuvremenu, zajedno sa Tomislavom, cijela Kredarica prati naš spust... Korak po korak i prošli smo dva vrlo opasna dijela... Ostaje još "samo" onaj gdje je Tomislav odustao... I baš na tom dijelu... U dijeliću sekunde, nestaje mi tlo pod nogama... Taj osjećaj nikada neću zaboraviti... Lagana sam, ne mogu ništa... Automatski, bez razmišljanja, samo čvršće stišćem cepin u ruci... Zabada se u ledenu koru iznad mene, a dereze u nanos snijega na strmu stijenu ispod mene... Otkidam još jedan dio toga puta... Ovdje sam! Uh! Još samo koji metar i nema više opasnosti...
Ispred Kredarice - Tomislavove velike oči i jedan topli zagrljaj... Svi su izišli van... Čestitaju, pitaju kako je bilo... Kažu da su nas pratili cijelo vrijeme... Meteorolog-domar ili domar-meteorolog, kada je vidio da smo na broju, bez pitanja donosi do vrha napunjene čašice vrlo jake rakije od voća... Večera, spavanje...
Jutro obasjano suncem... Nagrada za sav jučerašnji napor... Prekrasan pogled... Od Kredarice do doline Krme, ostaje nam samo uživanje...
