Prikazani su postovi s oznakom zimski uspon na Triglav. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom zimski uspon na Triglav. Prikaži sve postove
subota, 16. travnja 2011.
subota, 29. prosinca 2007.
TRIGLAV (drugi zimski uspon)
TRIGLAV (2864m) - 29.12.2007.
Ekipa: Filip, Zrinka i Zdenko
Planinarsku godinu 2007.-u zaključili smo, kako u vodiču zimskih uspona piše - plezalnim zimskim vzponom na kraljevsku turu već spomenutog vodiča...
29.12.2007. - najviši vrh Julijskih alpa, 2864m visok Triglav.
Nešto od tehničkih detalja?
Išlo se, naravno, iz doline Krme... Snijeg tvrd, škripi pod nogama... I tako sve do samog vrha. Bez dereza do Triglavskog doma na Kredarici. Od Kredarice do vrha neizostavni su dereze i cepin. Snijega više nego u prvom mjesecu ove godine, ali leda puno manje. Ovaj zimski uspon cijelo vrijeme prati onaj uobičajeni - ljetni. Vrh okupan suncem. Pogled spektakularan. Spavanje na Kredarici. Povratak u Krmu. Dereze do pola puta, zatim trčkaranje, uz povremeno klizanje i tako sve do auta.
Maestralno, nema šta!
No, istina je ipak bila nešto drukčija...
Nakon ozljede, dvomjesečnog neplaninarenja, tragedije na Poncama... Uljuljkana u svakodnevni život, totalno bez samopouzdanja i sa tisuće pitanja u glavi...
Želim li ja to uopće?
Mogu li?
I da bivši nije "dopustio" da na "njegov vikend" i Filip ide s nama, definitivno se tu subotu ne bih uopće dizala iz kreveta, nego ostala sa svojim dvojbama u sivilu okupanom Zagrebu...
Želim u planine, ali više nisam sposobna ići...
I tako sam se našla s torbom
Jedan korak... dva, a bome i tri...
I tako pomalo... zapljuskuje me svježi alpski zrak... Snijeg čarobno škripi pod nogama... Za zimu, moglo bi se reći, podosta planinara na putu...
Ponovo čujem onaj doista iskreni "Dobar dan!", uz isto tako iskreni osmijeh i želju da onaj kojeg pozdravljamo uistinu bude DOBRO...
Kredarica... Ponovo isti meteorolog i njegov kompić
Klopa, cuga, rasterećivanje ruksaka, dereze na gojze, cepin u ruke i put pod noge...
Savršen zimski uspon na najviši vrh Slovenije... Polako se savladavaju prepreke, korak po korak... Sa svakim korakom, savladava se i strah, te se nekako uspijevam nositi i s njime...
I ono što uvijek primjećujem na Triglavu... Nevjerojatna količina pažnje, razumijevanja i strpljivosti među ljudima... Između nas koji se mimoilazimo na putu, samo u ovim uvjetima - još istaknutije...
Osmijeh i pitanje: "Ide?"
Moj odgovor: "Preživjet ću."
Alpinist koji se Slovenskom popeo gore, a Pragom će ići dolje...
Osjećam onu poznatu Messnerovu rečenicu... Bilo obični izletnici ili najslavniji alpinisti, iako nas različiti motivi vode... Ovdje smo svi isti, jednako vrijedni...
Jednim okom uvijek pratim Filipa... Dva teža detalja i nakon toga ubrzava korak... Savršeno kroči, gledam njegov dragi lik... Ponovo je na vrhu prvi... Čeka... Slika ekipu Slovenaca koji su već tamo...
Poklon Kralju...
Iako sam ovdje šesti puta unazad nešto malo više od godinu dana, pogled još nikada nije bio ovakav... Niti oblačka, a daljinama nema kraja... Danijel iz Matice, kojega ćemo kasnije upoznati na Kredarici, kaže da je s Kredarice vidio i Sljeme...
Ostajemo na vrhu sami... Još neko vrijeme, pa silazak... Ovaj puta je sve savršeno isplanirano i na Kredarici smo za dana
Nazdravljamo borovičnim žganjem... Neki silaze prema Krmi, a neki uživaju u pogledu na gašenje jednog savršenog dana... Ovdje je i ekipa iz GRS-a. Sutradan u zoru spremaju se na vrh. Sjedimo još malo... Jedan od GRS-ovaca sjedi pored nas... Malo pričamo, potpuno je smiren i smiješi se... Kao da je znao što me muči. Kao da je znao za moje noćne more u kojima je u raznim verzijama, tužna priča sa Ponca imala sretan završetak, uz očaj buđenja i tragičnu istinu. Kao da je znao da nema mira u tolikim razgovorima i pametovanjima oko te tužne priče... Čujem ga kako govori, a pogled pun razumijevanja i ljubavi: "Ne, nisam bio tamo. Bili su moji prijatelji... Znaš, to se može dogoditi svakome. Naročito, ako radiš ovo što mi radimo"...
Upoznavanje s Danijelom iz Matice, ovisnikom o feratama i zaljubljenikom u zimske uspone... Dug razgovor, pokazujemo mu slike s današnjeg uspona, kako bi si uspio dočarati što ga očekuje drugo jutro...
Noć, jutro... Dočekujemo nevjerojatan izlazak sunca...
Danijel samo što nije krenuo... Žena s osmijehom na usnama... Fotografira... Zaželjeli smo Danijelu sreću... I ona...
Pratimo njegov uspon... Vrlo sigurno prošao je ona dva teža detalja... Sada možemo prema Krmi. Sa Triglava upravo silazi Slovenac kojemu je od Krme do vrha trebalo točno 3 sata i 20 minuta... Stariji gospodin, neobično simpatičan i veseo... Kao da se ispričava: "Znate, to ja sam sebe testiram"... Gledajući njega, shvatila sam da i jurnjava ne mora biti samo jurnjava. Upoznavši ga, uvidjela sam da i u tome postoji užitak. Svaki od nas ima svoj put i svoj način, i svakoga treba poštivati.
Spust u Krmu. Auto ne pali. Crko! Guranje po snijegu i ledu. Ništa.
Jedina šansa nam je naš brzi Slovenac iz Postojne. No, njemu se izgleda ne žuri na ručak. Uskoro silaze druga dva Slovenca, nesebično odlučni pomoći.Ili nas pogurati, ili odšlepati do prvih kuća. Guramo auto nizbrdo, pa uzbrdo... Pa opet nizbrdo, ne bi li dobili na zaletu, ali ništa... Led nas koči koliko god se trudili...
Uz glasan smijeh, plezalnu vrv i dva karabinera, radimo slovensko-hrvatski navez između dva auta... Koji metar i auto pali, radi ko urica
Očito, ovdje sam došla zaliječivati rane... A bome sam ih i zaliječila.
Moj ljubljeni Triglav...
Samopouzdanje se vratilo sa izgubljenog mjesta...
Razmišljam o idućem vikendu...
Idila...
Na moj mobitel stiže SMS od bivšeg...
Dok smo mi ispraćali onaj prekrasan dan na Kredarici, u Zagrebu je Tomislav doživljavao pravu malu dramu...
Nisu nam htjeli ništa javljati, dok nisu bili sigurni da smo se spustili u dolinu...
U subotu navečer, šetao je svog psića, plavooku igračkicu od nepunih 6 kila... Pored njih je prolazila starija žena i iz čista mira, ničime izazvana, svom snagom je opalila psetance štapom po oku...
Vid je izgubio, ali je podvrgnut operaciji, ne bi li bar oko ostalo na svome mjestu... Sve je neizvjesno...
Svakim metrom napravljenim iz doline Krme prema "civilizaciji", sve više i više smo u njenoj surovoj realnosti...
U glavi mi bubnja rečenica mog najmlađeg djeteta... Nakon što me ponovo zamolio da prokomentiram njegovog tisućusedamstoosamdesetisedmog nacrtanog morskog psa, na što sam taj puta rekla: "E Davide , ovaj mi je stvarno ružan. Izgleda mi nekako opasno"..., pogledao me svojim nevino-dječjim očima i rekao: "Ali mama! Ljudi su ružni. A morski psi su lijepi!"
Eto... Zato volim ići u planine... U tih par sati ili dana... Bar tada...
I morski psi...
I ljudi...
Jednako su lijepi...
SLIKE
Ekipa: Filip, Zrinka i Zdenko
Planinarsku godinu 2007.-u zaključili smo, kako u vodiču zimskih uspona piše - plezalnim zimskim vzponom na kraljevsku turu već spomenutog vodiča...
29.12.2007. - najviši vrh Julijskih alpa, 2864m visok Triglav.
Nešto od tehničkih detalja?
Išlo se, naravno, iz doline Krme... Snijeg tvrd, škripi pod nogama... I tako sve do samog vrha. Bez dereza do Triglavskog doma na Kredarici. Od Kredarice do vrha neizostavni su dereze i cepin. Snijega više nego u prvom mjesecu ove godine, ali leda puno manje. Ovaj zimski uspon cijelo vrijeme prati onaj uobičajeni - ljetni. Vrh okupan suncem. Pogled spektakularan. Spavanje na Kredarici. Povratak u Krmu. Dereze do pola puta, zatim trčkaranje, uz povremeno klizanje i tako sve do auta.
Maestralno, nema šta!
No, istina je ipak bila nešto drukčija...
Nakon ozljede, dvomjesečnog neplaninarenja, tragedije na Poncama... Uljuljkana u svakodnevni život, totalno bez samopouzdanja i sa tisuće pitanja u glavi...
Želim li ja to uopće?
Mogu li?
I da bivši nije "dopustio" da na "njegov vikend" i Filip ide s nama, definitivno se tu subotu ne bih uopće dizala iz kreveta, nego ostala sa svojim dvojbama u sivilu okupanom Zagrebu...
Želim u planine, ali više nisam sposobna ići...
I tako sam se našla s torbom
Jedan korak... dva, a bome i tri...
I tako pomalo... zapljuskuje me svježi alpski zrak... Snijeg čarobno škripi pod nogama... Za zimu, moglo bi se reći, podosta planinara na putu...
Ponovo čujem onaj doista iskreni "Dobar dan!", uz isto tako iskreni osmijeh i želju da onaj kojeg pozdravljamo uistinu bude DOBRO...
Kredarica... Ponovo isti meteorolog i njegov kompić
Klopa, cuga, rasterećivanje ruksaka, dereze na gojze, cepin u ruke i put pod noge...
Savršen zimski uspon na najviši vrh Slovenije... Polako se savladavaju prepreke, korak po korak... Sa svakim korakom, savladava se i strah, te se nekako uspijevam nositi i s njime...
I ono što uvijek primjećujem na Triglavu... Nevjerojatna količina pažnje, razumijevanja i strpljivosti među ljudima... Između nas koji se mimoilazimo na putu, samo u ovim uvjetima - još istaknutije...
Osmijeh i pitanje: "Ide?"
Moj odgovor: "Preživjet ću."
Alpinist koji se Slovenskom popeo gore, a Pragom će ići dolje...
Osjećam onu poznatu Messnerovu rečenicu... Bilo obični izletnici ili najslavniji alpinisti, iako nas različiti motivi vode... Ovdje smo svi isti, jednako vrijedni...
Jednim okom uvijek pratim Filipa... Dva teža detalja i nakon toga ubrzava korak... Savršeno kroči, gledam njegov dragi lik... Ponovo je na vrhu prvi... Čeka... Slika ekipu Slovenaca koji su već tamo...
Poklon Kralju...
Iako sam ovdje šesti puta unazad nešto malo više od godinu dana, pogled još nikada nije bio ovakav... Niti oblačka, a daljinama nema kraja... Danijel iz Matice, kojega ćemo kasnije upoznati na Kredarici, kaže da je s Kredarice vidio i Sljeme...
Ostajemo na vrhu sami... Još neko vrijeme, pa silazak... Ovaj puta je sve savršeno isplanirano i na Kredarici smo za dana
Nazdravljamo borovičnim žganjem... Neki silaze prema Krmi, a neki uživaju u pogledu na gašenje jednog savršenog dana... Ovdje je i ekipa iz GRS-a. Sutradan u zoru spremaju se na vrh. Sjedimo još malo... Jedan od GRS-ovaca sjedi pored nas... Malo pričamo, potpuno je smiren i smiješi se... Kao da je znao što me muči. Kao da je znao za moje noćne more u kojima je u raznim verzijama, tužna priča sa Ponca imala sretan završetak, uz očaj buđenja i tragičnu istinu. Kao da je znao da nema mira u tolikim razgovorima i pametovanjima oko te tužne priče... Čujem ga kako govori, a pogled pun razumijevanja i ljubavi: "Ne, nisam bio tamo. Bili su moji prijatelji... Znaš, to se može dogoditi svakome. Naročito, ako radiš ovo što mi radimo"...
Upoznavanje s Danijelom iz Matice, ovisnikom o feratama i zaljubljenikom u zimske uspone... Dug razgovor, pokazujemo mu slike s današnjeg uspona, kako bi si uspio dočarati što ga očekuje drugo jutro...
Noć, jutro... Dočekujemo nevjerojatan izlazak sunca...
Danijel samo što nije krenuo... Žena s osmijehom na usnama... Fotografira... Zaželjeli smo Danijelu sreću... I ona...
Pratimo njegov uspon... Vrlo sigurno prošao je ona dva teža detalja... Sada možemo prema Krmi. Sa Triglava upravo silazi Slovenac kojemu je od Krme do vrha trebalo točno 3 sata i 20 minuta... Stariji gospodin, neobično simpatičan i veseo... Kao da se ispričava: "Znate, to ja sam sebe testiram"... Gledajući njega, shvatila sam da i jurnjava ne mora biti samo jurnjava. Upoznavši ga, uvidjela sam da i u tome postoji užitak. Svaki od nas ima svoj put i svoj način, i svakoga treba poštivati.
Spust u Krmu. Auto ne pali. Crko! Guranje po snijegu i ledu. Ništa.
Jedina šansa nam je naš brzi Slovenac iz Postojne. No, njemu se izgleda ne žuri na ručak. Uskoro silaze druga dva Slovenca, nesebično odlučni pomoći.
Uz glasan smijeh, plezalnu vrv i dva karabinera, radimo slovensko-hrvatski navez između dva auta... Koji metar i auto pali, radi ko urica
Očito, ovdje sam došla zaliječivati rane... A bome sam ih i zaliječila.
Moj ljubljeni Triglav...
Samopouzdanje se vratilo sa izgubljenog mjesta...
Razmišljam o idućem vikendu...
Idila...
Na moj mobitel stiže SMS od bivšeg...
Dok smo mi ispraćali onaj prekrasan dan na Kredarici, u Zagrebu je Tomislav doživljavao pravu malu dramu...
Nisu nam htjeli ništa javljati, dok nisu bili sigurni da smo se spustili u dolinu...
U subotu navečer, šetao je svog psića, plavooku igračkicu od nepunih 6 kila... Pored njih je prolazila starija žena i iz čista mira, ničime izazvana, svom snagom je opalila psetance štapom po oku...
Vid je izgubio, ali je podvrgnut operaciji, ne bi li bar oko ostalo na svome mjestu... Sve je neizvjesno...
Svakim metrom napravljenim iz doline Krme prema "civilizaciji", sve više i više smo u njenoj surovoj realnosti...
U glavi mi bubnja rečenica mog najmlađeg djeteta... Nakon što me ponovo zamolio da prokomentiram njegovog tisućusedamstoosamdesetisedmog nacrtanog morskog psa, na što sam taj puta rekla: "
Eto... Zato volim ići u planine... U tih par sati ili dana... Bar tada...
I morski psi...
I ljudi...
Jednako su lijepi...
SLIKE
subota, 20. siječnja 2007.
TRIGLAV (prvi zimski uspon)
TRIGLAV (2864m) - 20.01.2007.
Ekipa: Tomi, Filip, Zrinka i Zdenko
Daklem, u subotu krenusmo iz doline Krme prema Kredarici. Nisam precizna kao Filip u mjerenju vremena, jer cijelu priču doživljavam vrlo osobno... Ponovo smo na mjestu gdje smo se prije 6 mjeseci zaljubili u planinarenje. Odlučno hodam prema planini koja mi je neobično prirasla srcu. U neko doba stižemo na Kredaricu. Puše jak vjetar. Duže vrijeme zadržavamo se gore. Odmor, čaj... Ugodan razgovor sa neobično simpatičnim meteorologom u ulozi domara ili domarom u ulozi meteorologa, ne znam više...
Krećemo prema Triglavu... Vrlo brzo, Tomislav odustaje na jednom od opasnih dijelova koje je i Filip spomenuo u svom izvještaju. Dio puta sa sajlama i klinovima, potpuno je pod snijegom... Ovdje je priroda i prijašnji penjači napravila vrlo rizičan prolaz... Iznad Vas je stijena u zaleđenom snijegu... Nogu jedva da možete staviti na vrlo nesigurno tlo. Ispod Vas nanos snijega na vrlo strmoj stijeni... Dio tog nesigurnog tla, otkinut je... Tomislav se vrlo pametno vraća na Kredaricu i nastavlja pratiti naš uspon kroz prozor Triglavskog doma. Ovdje susrećemo neobično spretnu i veselu djevojku koja se spušta sa Triglava i upozorava nas da slijedi dio sa mnogo leda...
Drugi opasni dijelovi znače zaleđene strmine... Svugdje oko Vas je led... Noge stavljate na zaleđene "stepenice", a prste gurate u rupe od cepina koje su ostavili prijašnji penjači...Ili , dio puta sa otprilike 15 klinova... Iz snijega i leda vire prva 3 klina, zatim nema 4-o, 5-og, 6-og i 7-og... 8-i jedva da viri iz snijega i leda... I tako redom... Uglavnom, pazi se na svaki korak...
Sunce zalazi, stajemo na vrh Triglava... 2864m... Drugi puta sam ovdje u naših 6 mjeseci planinarenja... Ne gledam kakav je pogled. Plačem kao malo dijete gledajući Filipa pored Aljaževog stolpa. On je prvi puta na Triglavu.
Pada mrak. Strah me.
Ako se pri usponu pazilo na svaki korak... Sada, pri silasku, doslovce pazite na svaki dah. Čeone lampe i silazak u neizvjesnost... U međuvremenu, zajedno sa Tomislavom, cijela Kredarica prati naš spust... Korak po korak i prošli smo dva vrlo opasna dijela... Ostaje još "samo" onaj gdje je Tomislav odustao... I baš na tom dijelu... U dijeliću sekunde, nestaje mi tlo pod nogama... Taj osjećaj nikada neću zaboraviti... Lagana sam, ne mogu ništa... Automatski, bez razmišljanja, samo čvršće stišćem cepin u ruci... Zabada se u ledenu koru iznad mene, a dereze u nanos snijega na strmu stijenu ispod mene... Otkidam još jedan dio toga puta... Ovdje sam! Uh! Još samo koji metar i nema više opasnosti...
Ispred Kredarice - Tomislavove velike oči i jedan topli zagrljaj... Svi su izišli van... Čestitaju, pitaju kako je bilo... Kažu da su nas pratili cijelo vrijeme... Meteorolog-domar ili domar-meteorolog, kada je vidio da smo na broju, bez pitanja donosi do vrha napunjene čašice vrlo jake rakije od voća... Večera, spavanje...
Jutro obasjano suncem... Nagrada za sav jučerašnji napor... Prekrasan pogled... Od Kredarice do doline Krme, ostaje nam samo uživanje...
Ekipa: Tomi, Filip, Zrinka i Zdenko
Daklem, u subotu krenusmo iz doline Krme prema Kredarici. Nisam precizna kao Filip u mjerenju vremena, jer cijelu priču doživljavam vrlo osobno... Ponovo smo na mjestu gdje smo se prije 6 mjeseci zaljubili u planinarenje. Odlučno hodam prema planini koja mi je neobično prirasla srcu. U neko doba stižemo na Kredaricu. Puše jak vjetar. Duže vrijeme zadržavamo se gore. Odmor, čaj... Ugodan razgovor sa neobično simpatičnim meteorologom u ulozi domara ili domarom u ulozi meteorologa, ne znam više...
Krećemo prema Triglavu... Vrlo brzo, Tomislav odustaje na jednom od opasnih dijelova koje je i Filip spomenuo u svom izvještaju. Dio puta sa sajlama i klinovima, potpuno je pod snijegom... Ovdje je priroda i prijašnji penjači napravila vrlo rizičan prolaz... Iznad Vas je stijena u zaleđenom snijegu... Nogu jedva da možete staviti na vrlo nesigurno tlo. Ispod Vas nanos snijega na vrlo strmoj stijeni... Dio tog nesigurnog tla, otkinut je... Tomislav se vrlo pametno vraća na Kredaricu i nastavlja pratiti naš uspon kroz prozor Triglavskog doma. Ovdje susrećemo neobično spretnu i veselu djevojku koja se spušta sa Triglava i upozorava nas da slijedi dio sa mnogo leda...
Drugi opasni dijelovi znače zaleđene strmine... Svugdje oko Vas je led... Noge stavljate na zaleđene "stepenice", a prste gurate u rupe od cepina koje su ostavili prijašnji penjači...
Sunce zalazi, stajemo na vrh Triglava... 2864m... Drugi puta sam ovdje u naših 6 mjeseci planinarenja... Ne gledam kakav je pogled. Plačem kao malo dijete gledajući Filipa pored Aljaževog stolpa. On je prvi puta na Triglavu.
Pada mrak. Strah me.
Ako se pri usponu pazilo na svaki korak... Sada, pri silasku, doslovce pazite na svaki dah. Čeone lampe i silazak u neizvjesnost... U međuvremenu, zajedno sa Tomislavom, cijela Kredarica prati naš spust... Korak po korak i prošli smo dva vrlo opasna dijela... Ostaje još "samo" onaj gdje je Tomislav odustao... I baš na tom dijelu... U dijeliću sekunde, nestaje mi tlo pod nogama... Taj osjećaj nikada neću zaboraviti... Lagana sam, ne mogu ništa... Automatski, bez razmišljanja, samo čvršće stišćem cepin u ruci... Zabada se u ledenu koru iznad mene, a dereze u nanos snijega na strmu stijenu ispod mene... Otkidam još jedan dio toga puta... Ovdje sam! Uh! Još samo koji metar i nema više opasnosti...
Ispred Kredarice - Tomislavove velike oči i jedan topli zagrljaj... Svi su izišli van... Čestitaju, pitaju kako je bilo... Kažu da su nas pratili cijelo vrijeme... Meteorolog-domar ili domar-meteorolog, kada je vidio da smo na broju, bez pitanja donosi do vrha napunjene čašice vrlo jake rakije od voća... Večera, spavanje...
Jutro obasjano suncem... Nagrada za sav jučerašnji napor... Prekrasan pogled... Od Kredarice do doline Krme, ostaje nam samo uživanje...
Pretplati se na:
Postovi (Atom)