MONTAŽ (2754m)
Ekipa: Tomi, Filip, Branko, Mladen, Zdenko i Zrinka
Sa Pecola klasični uspon na Montaž po Pipanovim ljestvama u ugodnom društvu...
SLIKE
subota, 28. srpnja 2007.
subota, 21. srpnja 2007.
TRIGLAV - PLEMENICE - TOMINŠKOVA
TRIGLAV (2864m) - napisao Filip - 21.07.2007.
Ekipa: Tomi, Filip, Zrinka i Zdenko
Uspon preko Plemenica, spust na Kredaricu i tamo spavanje, te silazak preko Tominškove natrag u Vrata.
Dan 21.07. - oko 8 ujutro krećemo iz doline Vrata premo prijevoju Luknja. Put do Luknje zaista je lagan. Prvo kroz šumu, pa još malo vegetacije. Jedini teži dio je sipar do Luknje po kojem se dosta iscrpite (kako tko!). Iz Vrata do Luknje treba oko 2 sata. Na Luknji odmor, punjenje trbuha i ono što me iznenadilo, nije uopće bilo puno ljudi. Nakon odmora, odmah se kreće u stijenu. Navodno je ta stijena najteži dio puta, jer je dosta izložena, a vodi kroz uske i strme prolaze. Stijena je čvrsta, osigurana i po meni i nije neki problem ovo proći. Kada prođete ovu stijenu, put se smiruje. Još uvijek hodate po dosta izloženom svijetu, ali osjećate se sigurno. Ovaj dio puta je fizički najnaporniji, zato što se mora dosta plezati, raditi velike korake i cijelo vrijeme se penjete. Nekoliko odmora na ovom dijelu i nastavljamo dalje. Pred krajem ovog dijela puta smo majka i ja malo spušili marku, pa smo iskusili i malo pravog alpinizma. Nakon još malo pentranja po krušljivom kamenju i trusnim stijenama, dolazi zadnja prepreka prije Plemenica. To je strma stijena koja nudi pravi alpski doživljaj. Strma provlačenja, priječenje stijene i naravno plezanje. Sve je super osigurano i uspon ide bez većih problema. Kada se popnete na tu stijenu, sa nje se još morate spustiti na Plemenice. Samo pažljivo, jer je stijena trusna.
Na Plemenicama smo, sunce grije, a mi radimo pravi piknik. Čista uživancija u svježem zraku i prirodi koja vas okružuje.
Tu se već vide i poznati velikani: Jalovec, Mangart, Razor, Planja, Stenar, Škrlatica, Rokavi, Dolkova špica, Kukova špica, itd.
Nakon odmora nastavljamo putem dalje. Prolazimo Plemenice i do vršne stijene Triglava dijeli nas još samo pet minuta po siparu. Vršna stijena je sa ove strane manje osigurana nego sa Kredarice, ali ovdje gdje nije osigurana, vi se stapate sa stijenom i doživljavate pravi užitak.
Nakon pola sata po stijeni, vi ste na najvišem vrhu Slovenije i Julijskih Alpa, 2864m visokom Triglavu.
Meni je ovo drugi put gore. Prvi put je bio u prvom mjesecu ove godine, pravi zimski uspon. Mojoj majci već četvrti put, a mom bratu prvi put, te sam sretan i ponosan na njega, jer mi je zaista drago da on bude sretan.
Spust na Kredaricu je zaista najmanji problem, jer je sve savršeno osigurano, a da ni ne pričamo kakva je razlika spuštati se ovim putem po zimi i po ljeti. Na Kredarici smo se pošteno najeli, a nakon toga u krpe.
Dan 22.07. - Doručak u osam ujutro i polazak prema dolini Vrata u 8:30h. Prvi plan je bio da se spustimo čez Prag, ali kada smo došli na račvanje puteva, odlučili smo krenuti Tominškovom poti dolje. Tko ovo odluči, sigurno neće požaliti, jer će tako upotpuniti sebe iznutra, a doživjet će pravi triglavski doživljaj.
Put je sigurno jedan od opasnijih u Sloveniji, jer cijelo vrijeme idete uz stijenu, kroz uske police, a izloženi ste provaliji sve do doline. Kao i Plemenice, i ovaj put je savršeno osiguran. Cijelim putem se morate paziti, izmijenjuje se čitav niz zamki koje morate proći, ako želite dalje. Najteži dio puta je negdje na sredini, morate proći sa jedne stijene na drugu po zaista uskoj polici koja nema osiguranje, a krušljiva je. Kada ovo prođete, imate još sat vremena strmog spuštanja do ulaska u šumu. Ima jedan problem prije šume, a to je stijena na kojoj je sajla, a ispod su zabijene stepenice po kojima morate okružiti stijenu. Problem je što, ako padnete, padate u dolinu. Po šumi nije problem, samo se pazite, jer je put strm i vodi po nekakvim malim stijenama i sve je puno korijenja na koje se možete spotaknuti....
Dolazak do doline i laganini staza do Aljaževog doma gdje pojedete nešto i zapalite za Zagreb.
Pocrvenite i peče vas vrat, ali sve se to isplati, jer ste prošli jednu od najljepših avantura Julijskih Alpa.
SLIKE
Ekipa: Tomi, Filip, Zrinka i Zdenko
Uspon preko Plemenica, spust na Kredaricu i tamo spavanje, te silazak preko Tominškove natrag u Vrata.
Dan 21.07. - oko 8 ujutro krećemo iz doline Vrata premo prijevoju Luknja. Put do Luknje zaista je lagan. Prvo kroz šumu, pa još malo vegetacije. Jedini teži dio je sipar do Luknje po kojem se dosta iscrpite (kako tko!). Iz Vrata do Luknje treba oko 2 sata. Na Luknji odmor, punjenje trbuha i ono što me iznenadilo, nije uopće bilo puno ljudi. Nakon odmora, odmah se kreće u stijenu. Navodno je ta stijena najteži dio puta, jer je dosta izložena, a vodi kroz uske i strme prolaze. Stijena je čvrsta, osigurana i po meni i nije neki problem ovo proći. Kada prođete ovu stijenu, put se smiruje. Još uvijek hodate po dosta izloženom svijetu, ali osjećate se sigurno. Ovaj dio puta je fizički najnaporniji, zato što se mora dosta plezati, raditi velike korake i cijelo vrijeme se penjete. Nekoliko odmora na ovom dijelu i nastavljamo dalje. Pred krajem ovog dijela puta smo majka i ja malo spušili marku, pa smo iskusili i malo pravog alpinizma. Nakon još malo pentranja po krušljivom kamenju i trusnim stijenama, dolazi zadnja prepreka prije Plemenica. To je strma stijena koja nudi pravi alpski doživljaj. Strma provlačenja, priječenje stijene i naravno plezanje. Sve je super osigurano i uspon ide bez većih problema. Kada se popnete na tu stijenu, sa nje se još morate spustiti na Plemenice. Samo pažljivo, jer je stijena trusna.
Na Plemenicama smo, sunce grije, a mi radimo pravi piknik. Čista uživancija u svježem zraku i prirodi koja vas okružuje.
Tu se već vide i poznati velikani: Jalovec, Mangart, Razor, Planja, Stenar, Škrlatica, Rokavi, Dolkova špica, Kukova špica, itd.
Nakon odmora nastavljamo putem dalje. Prolazimo Plemenice i do vršne stijene Triglava dijeli nas još samo pet minuta po siparu. Vršna stijena je sa ove strane manje osigurana nego sa Kredarice, ali ovdje gdje nije osigurana, vi se stapate sa stijenom i doživljavate pravi užitak.
Nakon pola sata po stijeni, vi ste na najvišem vrhu Slovenije i Julijskih Alpa, 2864m visokom Triglavu.
Meni je ovo drugi put gore. Prvi put je bio u prvom mjesecu ove godine, pravi zimski uspon. Mojoj majci već četvrti put, a mom bratu prvi put, te sam sretan i ponosan na njega, jer mi je zaista drago da on bude sretan.
Spust na Kredaricu je zaista najmanji problem, jer je sve savršeno osigurano, a da ni ne pričamo kakva je razlika spuštati se ovim putem po zimi i po ljeti. Na Kredarici smo se pošteno najeli, a nakon toga u krpe.
Dan 22.07. - Doručak u osam ujutro i polazak prema dolini Vrata u 8:30h. Prvi plan je bio da se spustimo čez Prag, ali kada smo došli na račvanje puteva, odlučili smo krenuti Tominškovom poti dolje. Tko ovo odluči, sigurno neće požaliti, jer će tako upotpuniti sebe iznutra, a doživjet će pravi triglavski doživljaj.
Put je sigurno jedan od opasnijih u Sloveniji, jer cijelo vrijeme idete uz stijenu, kroz uske police, a izloženi ste provaliji sve do doline. Kao i Plemenice, i ovaj put je savršeno osiguran. Cijelim putem se morate paziti, izmijenjuje se čitav niz zamki koje morate proći, ako želite dalje. Najteži dio puta je negdje na sredini, morate proći sa jedne stijene na drugu po zaista uskoj polici koja nema osiguranje, a krušljiva je. Kada ovo prođete, imate još sat vremena strmog spuštanja do ulaska u šumu. Ima jedan problem prije šume, a to je stijena na kojoj je sajla, a ispod su zabijene stepenice po kojima morate okružiti stijenu. Problem je što, ako padnete, padate u dolinu. Po šumi nije problem, samo se pazite, jer je put strm i vodi po nekakvim malim stijenama i sve je puno korijenja na koje se možete spotaknuti....
Dolazak do doline i laganini staza do Aljaževog doma gdje pojedete nešto i zapalite za Zagreb.
Pocrvenite i peče vas vrat, ali sve se to isplati, jer ste prošli jednu od najljepših avantura Julijskih Alpa.
SLIKE
nedjelja, 1. srpnja 2007.
PRISOJNIK - HANZOVA
PRISOJNIK (2547m) - napisao Filip - 01.07.2007.
Ekipa: Filip, Zrinka i Zdenko
Opis Hanzove poti na Prisojnik (2547m):
01.07. u nedjelju, zaputili smo se iz metropole prema Koči na Gozdu (1226m), ishodišne točke za uspon po Hanzovoj poti. Kada smo stigli do koče, meznuli smo jedan sendvič, spremili opremu i put pod noge.
Prvih 15 minuta puta ide se po siparu lijevo-desno do podnožja Prisojnikove sjeveroistočne stijene. Kacige na glavu, štapovi u ruksak i u stijenu. Odmah na početku se morate popesti gotovo okomito uz slap koji vas dosta smoči (osigurano klinovima). Od toga mjesta još pola sata svakakvih provlačenja, strmih uspona, plezanja, polica - dok ne dođete do još jednoga slapa na putu, ispod kojeg se prolazi. Taj dio puta je jedan od težih, zato što je na tom dijelu stijena glatka i mokra, a pad bi značio skok sa 200m u prazno. Do tuda je sve osigurano sajlama i klinovima. Slijedi "laganiji" dio puta po strmim travnatim dijelovima, sve do ponovnog ulaza u stijenu za pola sata. Dio po strmim travnatim dijelovima može biti i najopasniji, zato što se čovjek opusti, a svaki krivi korak znači klizanje do podnožja stijene. Slijedi ponovo ulaz u stijenu, ovaj puta po dosta krušljivom kamenju, te uskim policama. Ovo je dosta dobro osigurano, ali na jednom dijelu fali koji metar sajle, tako da smo prepušteni sami sebi. Još malo pentranja i plezanja po stijenama, većim i manjim, te dolazi znamenita "Hanzova stena". Mnogi kažu da je to ključno mjesto na putu, ali po meni, to nije nikakav problem, zato što je super osigurana. Nakon toga hodate po par uskih polica, pa slijedi strmo snežišče. Problem je što dođete pod ledenjak jedno tri metra, te ga prelazite okomito uz pomoć cepina i dereza. Ledenjak je tvrd. Bez dereza to ne preporučam, jer je klisko. Ako odkližete, odlazite niz slap do podnožja stijene. Slijedi opet lagano "smirivanje". Prolazite po relativno sigurnom putu. Problem je što je iznad vas ogromna stijena sa koje svaki čas može pasti kakav veći kamen. Još malo po policama i strmim travnatim predjelima, pa ste na razcjepu puti.
Jedna nastavlja po Hanzovoj do vrha (kojom smo mi krenuli), a druga se upućuje prema Kopiščarjevoj poti kroz Prednje okno.
Nastavak ide ponovno po svakakvim stijenama. Neke su krušljive, neke okomite, a neke neosigurane, tako da je istinsko uživanje zagarantirano. Došli smo do ledenjaka koji nije nimalo opasan, jer se on već otapa i zaista ga je malo ostalo. Idemo po siparu, pa jednoj ogromnoj polici, malo plezanja bez osiguranja po krušljivom kamenju (dosta opasno i strmo), te smo iznad Hudičevog stebra već na veliko.
Tu smo izgubili sat vremena, jer nas je okruživalo kamenje koje nije sigurno, te krušljive stijene. No, nije to bio problem, već helikopter koji je nadlijetao oko Prisojnika, jer su se četiri alpinista unesrećila na Hudičevom stebru.
Nakon što ih je sve spustio na Vršič, krenuli smo dalje. Slijedi, po meni najopasniji dio puta. Odavde do vrha ima sat vremena. Sve do podnožja vršne stijene nema osiguranja. Prvo idete po tri velike, ali uske i što je najgore krušljive police, a vi ste iznad 500 metarske provalije. Kada to prođete, slijedi pola sata po strmoj stijeni koja je sva krušljiva, a znate što ovdje znači pogreška. To plezanje bez osiguranja je čista uživancija, stopite se sa stijenom. Samo se nemojte opustiti!
Nakon toga još samo vršna stijena. Također jako težak i opasan dio. Prvo idete okomito u stijenu po stepenicama, zatim po glatkoj stijeni koju priječite uz pomoć klinova za noge i sajle. Ta sajla je tada bila iščupana na prvom klinu, tako da se legnete na stijenu, držite rukama, a nogama na klinovima. Kada prođete taj dio, još dva provlačenja uz pomoć sajli kroz uske kamine, te ste na vrhu Prisojnika.
Sav trud i muka su se isplatili... Nagrađeni ste prekrasnim pogledima i onim ponosom koji držite u srcu, jer ćete ovaj put sigurno pamtiti do kraja života.
Baterije na mobitelu i fotoaparatu su riknule, te nam je jedini dokaz da smo bili na vrhu pečat na kutiji od cigareta, te ono što nosimo u srcu.
Spust po najlakšem, južnom potu je spram ovoga lagan, ali ove subote je netko na tom putu, nažalost, izgubio život....
Put je u redu, ako se pazite. Par sajli i klinova... Jedini problem je što idete po kliskom i krušljivom kamenju sve do sipara kod Vršiča, a stalno ste nad nekim provalijama.
Na Vršiču se najedete i popijete što hoćete, a onda žicate čovjeka dobre volje, koji se vratio s Mojstrovke, da vas otpelja do Koče na Gozdu, na što on pristane, a vi ste mu zahvalni.
Premoreni nastavljamo put za Zagreb i nosimo u srcu ovaj veličastveni put na gorostasan i divovski Prisojnik.
P.S. Ovo je navodno najteži i najopasniji markirani put u cijeloj Sloveniji.
P.S.2. Hvala na prelijepom iskustvu.
SLIKE
Ekipa: Filip, Zrinka i Zdenko
Opis Hanzove poti na Prisojnik (2547m):
01.07. u nedjelju, zaputili smo se iz metropole prema Koči na Gozdu (1226m), ishodišne točke za uspon po Hanzovoj poti. Kada smo stigli do koče, meznuli smo jedan sendvič, spremili opremu i put pod noge.
Prvih 15 minuta puta ide se po siparu lijevo-desno do podnožja Prisojnikove sjeveroistočne stijene. Kacige na glavu, štapovi u ruksak i u stijenu. Odmah na početku se morate popesti gotovo okomito uz slap koji vas dosta smoči (osigurano klinovima). Od toga mjesta još pola sata svakakvih provlačenja, strmih uspona, plezanja, polica - dok ne dođete do još jednoga slapa na putu, ispod kojeg se prolazi. Taj dio puta je jedan od težih, zato što je na tom dijelu stijena glatka i mokra, a pad bi značio skok sa 200m u prazno. Do tuda je sve osigurano sajlama i klinovima. Slijedi "laganiji" dio puta po strmim travnatim dijelovima, sve do ponovnog ulaza u stijenu za pola sata. Dio po strmim travnatim dijelovima može biti i najopasniji, zato što se čovjek opusti, a svaki krivi korak znači klizanje do podnožja stijene. Slijedi ponovo ulaz u stijenu, ovaj puta po dosta krušljivom kamenju, te uskim policama. Ovo je dosta dobro osigurano, ali na jednom dijelu fali koji metar sajle, tako da smo prepušteni sami sebi. Još malo pentranja i plezanja po stijenama, većim i manjim, te dolazi znamenita "Hanzova stena". Mnogi kažu da je to ključno mjesto na putu, ali po meni, to nije nikakav problem, zato što je super osigurana. Nakon toga hodate po par uskih polica, pa slijedi strmo snežišče. Problem je što dođete pod ledenjak jedno tri metra, te ga prelazite okomito uz pomoć cepina i dereza. Ledenjak je tvrd. Bez dereza to ne preporučam, jer je klisko. Ako odkližete, odlazite niz slap do podnožja stijene. Slijedi opet lagano "smirivanje". Prolazite po relativno sigurnom putu. Problem je što je iznad vas ogromna stijena sa koje svaki čas može pasti kakav veći kamen. Još malo po policama i strmim travnatim predjelima, pa ste na razcjepu puti.
Jedna nastavlja po Hanzovoj do vrha (kojom smo mi krenuli), a druga se upućuje prema Kopiščarjevoj poti kroz Prednje okno.
Nastavak ide ponovno po svakakvim stijenama. Neke su krušljive, neke okomite, a neke neosigurane, tako da je istinsko uživanje zagarantirano. Došli smo do ledenjaka koji nije nimalo opasan, jer se on već otapa i zaista ga je malo ostalo. Idemo po siparu, pa jednoj ogromnoj polici, malo plezanja bez osiguranja po krušljivom kamenju (dosta opasno i strmo), te smo iznad Hudičevog stebra već na veliko.
Tu smo izgubili sat vremena, jer nas je okruživalo kamenje koje nije sigurno, te krušljive stijene. No, nije to bio problem, već helikopter koji je nadlijetao oko Prisojnika, jer su se četiri alpinista unesrećila na Hudičevom stebru.
Nakon što ih je sve spustio na Vršič, krenuli smo dalje. Slijedi, po meni najopasniji dio puta. Odavde do vrha ima sat vremena. Sve do podnožja vršne stijene nema osiguranja. Prvo idete po tri velike, ali uske i što je najgore krušljive police, a vi ste iznad 500 metarske provalije. Kada to prođete, slijedi pola sata po strmoj stijeni koja je sva krušljiva, a znate što ovdje znači pogreška. To plezanje bez osiguranja je čista uživancija, stopite se sa stijenom. Samo se nemojte opustiti!
Nakon toga još samo vršna stijena. Također jako težak i opasan dio. Prvo idete okomito u stijenu po stepenicama, zatim po glatkoj stijeni koju priječite uz pomoć klinova za noge i sajle. Ta sajla je tada bila iščupana na prvom klinu, tako da se legnete na stijenu, držite rukama, a nogama na klinovima. Kada prođete taj dio, još dva provlačenja uz pomoć sajli kroz uske kamine, te ste na vrhu Prisojnika.
Sav trud i muka su se isplatili... Nagrađeni ste prekrasnim pogledima i onim ponosom koji držite u srcu, jer ćete ovaj put sigurno pamtiti do kraja života.
Baterije na mobitelu i fotoaparatu su riknule, te nam je jedini dokaz da smo bili na vrhu pečat na kutiji od cigareta, te ono što nosimo u srcu.
Spust po najlakšem, južnom potu je spram ovoga lagan, ali ove subote je netko na tom putu, nažalost, izgubio život....
Put je u redu, ako se pazite. Par sajli i klinova... Jedini problem je što idete po kliskom i krušljivom kamenju sve do sipara kod Vršiča, a stalno ste nad nekim provalijama.
Na Vršiču se najedete i popijete što hoćete, a onda žicate čovjeka dobre volje, koji se vratio s Mojstrovke, da vas otpelja do Koče na Gozdu, na što on pristane, a vi ste mu zahvalni.
Premoreni nastavljamo put za Zagreb i nosimo u srcu ovaj veličastveni put na gorostasan i divovski Prisojnik.
P.S. Ovo je navodno najteži i najopasniji markirani put u cijeloj Sloveniji.
P.S.2. Hvala na prelijepom iskustvu.
SLIKE
Pretplati se na:
Postovi (Atom)