Ekipa: Filip, Zrinka i Zdenko
Planinarsku godinu 2007.-u zaključili smo, kako u vodiču zimskih uspona piše - plezalnim zimskim vzponom na kraljevsku turu već spomenutog vodiča...
29.12.2007. - najviši vrh Julijskih alpa, 2864m visok Triglav.
Nešto od tehničkih detalja?
Išlo se, naravno, iz doline Krme... Snijeg tvrd, škripi pod nogama... I tako sve do samog vrha. Bez dereza do Triglavskog doma na Kredarici. Od Kredarice do vrha neizostavni su dereze i cepin. Snijega više nego u prvom mjesecu ove godine, ali leda puno manje. Ovaj zimski uspon cijelo vrijeme prati onaj uobičajeni - ljetni. Vrh okupan suncem. Pogled spektakularan. Spavanje na Kredarici. Povratak u Krmu. Dereze do pola puta, zatim trčkaranje, uz povremeno klizanje i tako sve do auta.
Maestralno, nema šta!
No, istina je ipak bila nešto drukčija...
Nakon ozljede, dvomjesečnog neplaninarenja, tragedije na Poncama... Uljuljkana u svakodnevni život, totalno bez samopouzdanja i sa tisuće pitanja u glavi...
Želim li ja to uopće?
Mogu li?
I da bivši nije "dopustio" da na "njegov vikend" i Filip ide s nama, definitivno se tu subotu ne bih uopće dizala iz kreveta, nego ostala sa svojim dvojbama u sivilu okupanom Zagrebu...
Želim u planine, ali više nisam sposobna ići...
I tako sam se našla s torbom
Jedan korak... dva, a bome i tri...
I tako pomalo... zapljuskuje me svježi alpski zrak... Snijeg čarobno škripi pod nogama... Za zimu, moglo bi se reći, podosta planinara na putu...
Ponovo čujem onaj doista iskreni "Dobar dan!", uz isto tako iskreni osmijeh i želju da onaj kojeg pozdravljamo uistinu bude DOBRO...
Kredarica... Ponovo isti meteorolog i njegov kompić
Klopa, cuga, rasterećivanje ruksaka, dereze na gojze, cepin u ruke i put pod noge...
Savršen zimski uspon na najviši vrh Slovenije... Polako se savladavaju prepreke, korak po korak... Sa svakim korakom, savladava se i strah, te se nekako uspijevam nositi i s njime...
I ono što uvijek primjećujem na Triglavu... Nevjerojatna količina pažnje, razumijevanja i strpljivosti među ljudima... Između nas koji se mimoilazimo na putu, samo u ovim uvjetima - još istaknutije...
Osmijeh i pitanje: "Ide?"
Moj odgovor: "Preživjet ću."
Alpinist koji se Slovenskom popeo gore, a Pragom će ići dolje...
Osjećam onu poznatu Messnerovu rečenicu... Bilo obični izletnici ili najslavniji alpinisti, iako nas različiti motivi vode... Ovdje smo svi isti, jednako vrijedni...
Jednim okom uvijek pratim Filipa... Dva teža detalja i nakon toga ubrzava korak... Savršeno kroči, gledam njegov dragi lik... Ponovo je na vrhu prvi... Čeka... Slika ekipu Slovenaca koji su već tamo...
Poklon Kralju...
Iako sam ovdje šesti puta unazad nešto malo više od godinu dana, pogled još nikada nije bio ovakav... Niti oblačka, a daljinama nema kraja... Danijel iz Matice, kojega ćemo kasnije upoznati na Kredarici, kaže da je s Kredarice vidio i Sljeme...
Ostajemo na vrhu sami... Još neko vrijeme, pa silazak... Ovaj puta je sve savršeno isplanirano i na Kredarici smo za dana
Nazdravljamo borovičnim žganjem... Neki silaze prema Krmi, a neki uživaju u pogledu na gašenje jednog savršenog dana... Ovdje je i ekipa iz GRS-a. Sutradan u zoru spremaju se na vrh. Sjedimo još malo... Jedan od GRS-ovaca sjedi pored nas... Malo pričamo, potpuno je smiren i smiješi se... Kao da je znao što me muči. Kao da je znao za moje noćne more u kojima je u raznim verzijama, tužna priča sa Ponca imala sretan završetak, uz očaj buđenja i tragičnu istinu. Kao da je znao da nema mira u tolikim razgovorima i pametovanjima oko te tužne priče... Čujem ga kako govori, a pogled pun razumijevanja i ljubavi: "Ne, nisam bio tamo. Bili su moji prijatelji... Znaš, to se može dogoditi svakome. Naročito, ako radiš ovo što mi radimo"...
Upoznavanje s Danijelom iz Matice, ovisnikom o feratama i zaljubljenikom u zimske uspone... Dug razgovor, pokazujemo mu slike s današnjeg uspona, kako bi si uspio dočarati što ga očekuje drugo jutro...
Noć, jutro... Dočekujemo nevjerojatan izlazak sunca...
Danijel samo što nije krenuo... Žena s osmijehom na usnama... Fotografira... Zaželjeli smo Danijelu sreću... I ona...
Pratimo njegov uspon... Vrlo sigurno prošao je ona dva teža detalja... Sada možemo prema Krmi. Sa Triglava upravo silazi Slovenac kojemu je od Krme do vrha trebalo točno 3 sata i 20 minuta... Stariji gospodin, neobično simpatičan i veseo... Kao da se ispričava: "Znate, to ja sam sebe testiram"... Gledajući njega, shvatila sam da i jurnjava ne mora biti samo jurnjava. Upoznavši ga, uvidjela sam da i u tome postoji užitak. Svaki od nas ima svoj put i svoj način, i svakoga treba poštivati.
Spust u Krmu. Auto ne pali. Crko! Guranje po snijegu i ledu. Ništa.
Jedina šansa nam je naš brzi Slovenac iz Postojne. No, njemu se izgleda ne žuri na ručak. Uskoro silaze druga dva Slovenca, nesebično odlučni pomoći.
Uz glasan smijeh, plezalnu vrv i dva karabinera, radimo slovensko-hrvatski navez između dva auta... Koji metar i auto pali, radi ko urica
Očito, ovdje sam došla zaliječivati rane... A bome sam ih i zaliječila.
Moj ljubljeni Triglav...
Samopouzdanje se vratilo sa izgubljenog mjesta...
Razmišljam o idućem vikendu...
Idila...
Na moj mobitel stiže SMS od bivšeg...
Dok smo mi ispraćali onaj prekrasan dan na Kredarici, u Zagrebu je Tomislav doživljavao pravu malu dramu...
Nisu nam htjeli ništa javljati, dok nisu bili sigurni da smo se spustili u dolinu...
U subotu navečer, šetao je svog psića, plavooku igračkicu od nepunih 6 kila... Pored njih je prolazila starija žena i iz čista mira, ničime izazvana, svom snagom je opalila psetance štapom po oku...
Vid je izgubio, ali je podvrgnut operaciji, ne bi li bar oko ostalo na svome mjestu... Sve je neizvjesno...
Svakim metrom napravljenim iz doline Krme prema "civilizaciji", sve više i više smo u njenoj surovoj realnosti...
U glavi mi bubnja rečenica mog najmlađeg djeteta... Nakon što me ponovo zamolio da prokomentiram njegovog tisućusedamstoosamdesetisedmog nacrtanog morskog psa, na što sam taj puta rekla: "
Eto... Zato volim ići u planine... U tih par sati ili dana... Bar tada...
I morski psi...
I ljudi...
Jednako su lijepi...
SLIKE
