TRIGLAV IN MY HEART

TRIGLAV (2864m) - 13.05.2007.
Ekipa: Zrinka i Zdenko

Krenusmo MI (odrasli i "razumni" ljudi, svjesni onoga što čine i što će ih, s obzirom na okolnosti, čekati...) u subotu oko 20.40 iz doline Krme prema Kredarici.
Dolje parkirana dva auta... slovenskih i zagrebačkih registracija...
Četrdesetak minuta hoda i srećemo još četiri čeone lampe. Pričaju na nekom čudnom, nisam znala definirati kojem jeziku... Dovikujemo se na engleskom, oni se spuštaju prema Krmi...
Noć mirna i posuta zvjezdama... mladi mjesec sja...
Noge mi nekako teške, svaki korak iziskuje napor...
Gubljenje tragova i markacija na oko sat i pol' do Kredarice (ako sam dobro ocijenila) i malo muvanja uokolo...
Zbog svega toga, priča se odužila taman do svitanja...
Ponovo beskrajno simpatičan (ovaj puta neki drugi) meteorolog...
Voljeni Triglav u oblaku...
Doručak, upoznavanje sa vlasnicima već spomenutog auta zagrebačkih registracija (dvojica mladih dečki koji su prvi puta u Sloveniji na planinarenju)... oko sat i po' spavanja... ćorenja... oliti knjavanja...
Triglav, a i Kredarica u još većem oblaku...
Dečki su već odavna krenuli prema gore...
Moje nedoumice... Jedan Slovenac odustaje od uspona, jer mu meteorolog rekao da na Triglavu danas neće biti sunca. No, rekao je i to da neće biti pljuskova, niti grmljavine... Definitivno nisam sigurna u to da li da se ide gore, bez obzira na onaj nadljudski napor cijele noći, a već sam i zabrinuta za dečke... Prvi puta na takvoj planini, a Triglav i dalje u oblaku...
Gledam prema gore... nazad u dom... pa opet pogled prema Triglavu kroz prozorčić Triglavskog doma...
Krećemo gore...
Nešto iznad dijela gdje je moj Tomi prošli puta kada smo bili ovdje odustao, ugledali dečke Bila sam sretna k'o mala beba... vraćaju se s vrha!
Oko sat vremena ostajemo na tom mjestu... U tih sat vremena doživljavam trenutke koji daju dodatni smisao ili su uopće bit cijele priče zvane planinarenje...
Triglav me zove, a ja sam spremna... Spremnija nego ikada... Ionako ću gore bar pedeset puta (u čast Janezu koji nas je, onako smotane, na prvom planinarenju htio voditi gore... i iz ljubavi prema tome mjestu...)...
Ovo je tek treći puta...
Na manje od pola puta prema vrhu jedan slovenac koji je išao s Planike na Triglav i sada se vraća s vrha... Osmijeh i njegove riječi: "Zar nije prelijepo?"
Doslovce sam odskakutala na Triglav i s Triglava... Tu i tamo se pokazalo malo sunca... Iako s vrha nije bilo pogleda, nikada u životu nisam bila sretnija na planini...
Kredarica... Lijep razgovor s meteorologom... Ručak... Pokret prema Krmi... U šumi neposredno pred Krmom nešto kiše... Parking prazan, dečki su na konju...

Eh da... Dereze se nisu stavljale...
Snijega, mekanog... nešto malo ozbiljnije ima na sat i pol' - dva do Kredarice, a od Kredarice do Triglava na dva mjesta nešto ga malo više ostalo... na još nekoliko mjesta nešto ga puno manje ostalo...

A tebi iznad svega hvala za onih sat vremena... Bila sam ganuta svakim trenutkom... Bit svega je upravo u tome... S dečkima smo se na Triglavu sreli, u - kako su Martin ili Damir napisali u zahvali u knjizi na Triglavskom domu "baš kritičnom trenutku za njih"... U tih sat vremena što smo bili s njima, pomogli smo im, u dva škakljiva detalja da se spuste ... Jedan dio gdje se jednom po jednom... korak po korak... pokret po pokret govorilo što da čine... i drugi, gdje smo ih vezali špagom , kako bi lakše i sigurnije došli do sajle, od koje do Triglavskog doma više nije bilo opasnosti... Martinove riječi: "Nije čudo da ste upravo sada krenuli prema Triglavu, nije slučajno da smo se upravo sada sreli..."
Dva velika, velika, ogromna osmijeha...
Dočekala nas mala zahvala u osvrtu na njihovu avanturu u upisnoj knjizi Triglavskog doma...
Ostavljeno pisamce na autu u Krmi...
Nastavljamo emajlirati... Još im treba poslati četiri odlične fotke... U njihovom riječima i razmišljanjima danas - prepoznajem i sebe i svoje osjećaje...
Lijepo je dijeliti ono što svi osjećamo tamo gore...

aj em hepi

SLIKE

MALA MOJSTROVKA

MALA MOJSTROVKA (2332m) - 01.05.2007.
Ekipa: Tomi, Filip, Zrinka i Zdenko

Jedan krasan dan sa dječacima...
Ponovo na Maloj Mojstrovki, sa Vršiča po Južnoj poti...


SLIKE

ŠPIK

ŠPIK (2472m) - 21.04.2007.
Ekipa:
Filip, Zrinka i Zdenko


Od Krnice skozi Kačji Graben sve do Špika, prekrasnog vrha sa jednim od najljepših pogleda u Julijskim Alpama...

SLIKE

MALA MOJSTROVKA

MALA MOJSTROVKA (2332m) - 14.04.2007.

U društvu sa Tihanom, ponovo na Malu Mojstrovku (sa Vršiča po Južnoj poti)...


SLIKE

STENAR

STENAR (2501m) - 07.04.2007.
Ekipa: Tomi, Filip, Zrinka i Zdenko

Sve od Zadnjice do Pogačnikovog doma gdje su nam (muški dio) ustupili bolje krevete u zimskoj sobi, jer bili smo sa djecom... sa krasnom ekipom Čeha...
U prekrasno jutro gledali njihov hrabri pokušaj uspona na Razor...
Nešto kasnije, taman negdje pod završnim usponom na Stenar, Tomi i ja smo zastali... Ogrijani suncem, pod budnim okom Triglava, čekali smo naše dečke da se vrate sa vrha Stenara.
Prvi uspon na koji nismo u punom sastavu išli do vrha... Upravo zbog toga, jer nisam mogla pratiti baš svaki korak... Na posebno mjesto u srcu pospremila sam ovaj dan...


SLIKE

GRAN PARADISO

GRAN PARADISO (4061m) - 17.03.2007.
Ekipa: Zrinka i Zdenko

Jedan sasvim poseban rođendanski poklon... naš prvi četiritisućnjak.
Od Ponta prema Vittorio Emmanuelle II pokloniti se Marii Immacolati.


SLIKE

MARMOLADA - PUNTA PENIA (zimski uspon)

LEJDI MARMOLADA - PUNTA PENIA (3343m) - napisao Filip - 17.02.2007.
Ekipa: Filip, Zrinka i Zdenko

U subotu, 17.02.2007., u ponoć, krenuli smo iz Zagreba prema prijevoju Passo di Fedaia (2057m), ishodišne točke za uspon na najviši vrh Dolomita Punta Peniu na Marmoladi. Nakon duge vožnje, stigli smo na Passo di Fedaia u 6 ujutro. Odlučili smo otići do doma na tome prijevoju, da se malo okrijepimo toplim čajem.


Nakon sat odmora u domu, stavljamo ruksake na leđa i put pod noge. Krećemo po strmoj, ali bezopasnoj skijaškoj stazi po kojoj ste laganim hodom do doma Pian de Fiaconi (2650m) za dva sata. Dom ima otvorenu zimsku sobu u kojoj se malo odmaramo.


Nakon pola sata, krećemo iz doma prema vrhu Punta Penia (3343m), do kojega ima još tri sata. Pola sata hoda ide po strmoj padini, a nakon toga prelazi na ledenjak. Ovdje stavljamo dereze i nastavljamo put. Još dva sata smo se mučili da dođemo pod strmu stijenu, jer je snijeg bio veoma prhak, pa smo propadali u njega do koljena. Nakon mukotrpnih dva sata, dolazimo pod strmu stijenu po kojoj se penje pola sata.


Nije baš osigurana, a i dio klinova i sajli je pod snijegom i ledom, pa su nam cepini bili od velike koristi. To je najzahtjevniji i najopasniji dio uspona. Može se čak usporediti sa zimskim usponom na Triglav.

Nakon pola sata zabadanja cepina u ledenu koru i pravljenja "stepenica" derezama, izlazimo na greben. Do vrha je svega petnaestak minuta hoda po famoznom ledenjaku.

Stižem na vrh prvi. Neopisiv osjećaj. Vrijeme prekrasno. Moj prvi tritisućnjak. Oduševljen sam. Na vrhu ima prekrasan metalni križ i zimska soba. U jednoj stijeni nevjerojatan oblik Djevice Marije koja moli. Odmaramo se i pijemo čaj u zimskoj sobi, te krećemo prema dolje.


17 je sati i najzahtjevniji dio puta prolazi se po mraku. Palimo čeone lampe i oprezno silazimo, uz pomoć pri usponu već napravljenih rupa od cepina i ledenih "stepenica". Stižemo u podnožje stijene. Sada smo sigurni. Upadanje u dubok snijeg do doma Pian de Fiaconi. U mome životu još neviđeno zvijezdano nebo. Tako su gusto jedna do druge da je pogled prema gore kao u bajci. Nestvarno i lijepo. Kratak odmor u domu i skidanje dereza.

Prekrasan odbljesak snijega oko čeonih lampi koji lagano pada. Skijaška staza je zaleđena, tako da kližemo prema prijevoju uz mnogo smijeha i veselja.

Jedan prekrasan i poučan uspon za mene. Svakome toplo preporučam da dođe ovdje i uživa u planini i prirodi čija se ljepote ne može sa ničime mjeriti.

SLIKE...