Stranice

nedjelja, 13. svibnja 2007.

TRIGLAV IN MY HEART

TRIGLAV (2864m) - 13.05.2007.
Ekipa: Zrinka i Zdenko

Krenusmo MI (odrasli i "razumni" ljudi, svjesni onoga što čine i što će ih, s obzirom na okolnosti, čekati...) u subotu oko 20.40 iz doline Krme prema Kredarici.
Dolje parkirana dva auta... slovenskih i zagrebačkih registracija...
Četrdesetak minuta hoda i srećemo još četiri čeone lampe. Pričaju na nekom čudnom, nisam znala definirati kojem jeziku... Dovikujemo se na engleskom, oni se spuštaju prema Krmi...
Noć mirna i posuta zvjezdama... mladi mjesec sja...
Noge mi nekako teške, svaki korak iziskuje napor...
Gubljenje tragova i markacija na oko sat i pol' do Kredarice (ako sam dobro ocijenila) i malo muvanja uokolo...
Zbog svega toga, priča se odužila taman do svitanja...
Ponovo beskrajno simpatičan (ovaj puta neki drugi) meteorolog...
Voljeni Triglav u oblaku...
Doručak, upoznavanje sa vlasnicima već spomenutog auta zagrebačkih registracija (dvojica mladih dečki koji su prvi puta u Sloveniji na planinarenju)... oko sat i po' spavanja... ćorenja... oliti knjavanja...
Triglav, a i Kredarica u još većem oblaku...
Dečki su već odavna krenuli prema gore...
Moje nedoumice... Jedan Slovenac odustaje od uspona, jer mu meteorolog rekao da na Triglavu danas neće biti sunca. No, rekao je i to da neće biti pljuskova, niti grmljavine... Definitivno nisam sigurna u to da li da se ide gore, bez obzira na onaj nadljudski napor cijele noći, a već sam i zabrinuta za dečke... Prvi puta na takvoj planini, a Triglav i dalje u oblaku...
Gledam prema gore... nazad u dom... pa opet pogled prema Triglavu kroz prozorčić Triglavskog doma...
Krećemo gore...
Nešto iznad dijela gdje je moj Tomi prošli puta kada smo bili ovdje odustao, ugledali dečke Bila sam sretna k'o mala beba... vraćaju se s vrha!
Oko sat vremena ostajemo na tom mjestu... U tih sat vremena doživljavam trenutke koji daju dodatni smisao ili su uopće bit cijele priče zvane planinarenje...
Triglav me zove, a ja sam spremna... Spremnija nego ikada... Ionako ću gore bar pedeset puta (u čast Janezu koji nas je, onako smotane, na prvom planinarenju htio voditi gore... i iz ljubavi prema tome mjestu...)...
Ovo je tek treći puta...
Na manje od pola puta prema vrhu jedan slovenac koji je išao s Planike na Triglav i sada se vraća s vrha... Osmijeh i njegove riječi: "Zar nije prelijepo?"
Doslovce sam odskakutala na Triglav i s Triglava... Tu i tamo se pokazalo malo sunca... Iako s vrha nije bilo pogleda, nikada u životu nisam bila sretnija na planini...
Kredarica... Lijep razgovor s meteorologom... Ručak... Pokret prema Krmi... U šumi neposredno pred Krmom nešto kiše... Parking prazan, dečki su na konju...

Eh da... Dereze se nisu stavljale...
Snijega, mekanog... nešto malo ozbiljnije ima na sat i pol' - dva do Kredarice, a od Kredarice do Triglava na dva mjesta nešto ga malo više ostalo... na još nekoliko mjesta nešto ga puno manje ostalo...

A tebi iznad svega hvala za onih sat vremena... Bila sam ganuta svakim trenutkom... Bit svega je upravo u tome... S dečkima smo se na Triglavu sreli, u - kako su Martin ili Damir napisali u zahvali u knjizi na Triglavskom domu "baš kritičnom trenutku za njih"... U tih sat vremena što smo bili s njima, pomogli smo im, u dva škakljiva detalja da se spuste ... Jedan dio gdje se jednom po jednom... korak po korak... pokret po pokret govorilo što da čine... i drugi, gdje smo ih vezali špagom , kako bi lakše i sigurnije došli do sajle, od koje do Triglavskog doma više nije bilo opasnosti... Martinove riječi: "Nije čudo da ste upravo sada krenuli prema Triglavu, nije slučajno da smo se upravo sada sreli..."
Dva velika, velika, ogromna osmijeha...
Dočekala nas mala zahvala u osvrtu na njihovu avanturu u upisnoj knjizi Triglavskog doma...
Ostavljeno pisamce na autu u Krmi...
Nastavljamo emajlirati... Još im treba poslati četiri odlične fotke... U njihovom riječima i razmišljanjima danas - prepoznajem i sebe i svoje osjećaje...
Lijepo je dijeliti ono što svi osjećamo tamo gore...

aj em hepi




Nema komentara:

Objavi komentar