JOF FUART - VIŠ (2666m) - ferrata ANITA GOITAN - napisao Filip - 22.06.2008.
Ekipa: Filip, Zrinka i Zdenko
Uspon započinje sa Sella Nevea i od tamo se usmjerimo prema Riffugio Corsi (1874m). Krenuli smo oko 18h. Prvo idete nekakvom makadamskom cestom; kroz šumu i za nekih sat vremena dolazite na visoravan sa koje se pruži prekrasan pogled na cijelu Viševu skupinu. Od tamo ima još sat vremena po strmom terenu, priječenja par prekrasnih potočića i nešto malo sajli prije doma. Na dom dolazimo oko 20:30h i tamo spavamo. Domaćin nam se predstavio sa Ciao, Cristiano! što je izazvalo moj smijeh, jer sam ga odmah povezao sa Cristianom Ronaldom. Dižemo se oko 7h, dan prekrasan, bez oblačka, vruće. Od doma idete putem prema Forcella di Riofreddo, sedla sa kojeg počinje ferrata. Do sedla imate put, što po travama i siparima (snežišče u rano ljeto), a kasnije dolazite do laganog penjanja po neosiguranoj stijeni.
Sa sedla počinje nešto teži uspon, neosigurana stijena sa koje se dolazi na policu koja je na početku dosta široka, a kasnije se jako sužava. Prije prvih sajli imali smo dva neugodna snežišča na priječenju manjih grapa. Zatim slijedi uska polica koja je osigurana sajlom i to je najizloženiji dio ferrate, ali ne predstavlja neki poseban problem. Nakon toga slijedi još penjanja po osiguranim i neosiguranim policama i manjim kaminima. Nakon što dosegne visinu od otprilike 2400m, ferrata se spušta kojih sto metara po osiguranim kaminima (najteži dio). Ovdje ferrata nije posebno izložena, ali je potrebna velika opreznost. Na jednome kaminu, visokom kojih 10m nema osiguranja, a treba se okomito spustiti. Nakon što prođete taj kamin, slijedi okomiti uspon po stijeni (sajla, par stepenica za nogu). Ovdje dolazite na usku policu koja ne predstavlja poseban problem, ali ima jedno neugodno snežišče. Slijedi 10 minuta hoda po neosiguranoj polici (dosta izloženo) i tu se put spaja sa uobičajenim putem na Viš. Do vrha ima još sat, sat i pol po krušljivoj stijeni koja nije osigurana, dva veća snežišča koja je bolje prijeći nego obilaziti (strme trave, uzak put od 20-30cm). Ništa od toga ne predstavlja problem, jedino što je sve do samog vrha ubitačno i naporno. Sa prekrasnog vrha se pruža pogled na cijele Julijske Alpe, ali prevladava pogled na sjevernu Montaževu stijenu koja oduzima dah. Mangart i Jalovec na dlanu. Kanin, Špik, Škrlatica, Triglav, Prisojnik, Razor, Krniška špica i Visoka bela špica daju ovome vrhu najljepši pogled u cijelim Julijskim Alpama. Nakon pola sata, možda čak i sat vremena na vrhu vraćamo se običnim putem na Viš do doma Corsi. U donjem dijelu ovog puta jedini je problem prolaz kroz manje okno i zatim kratka okomita stijena koju treba prepriječiti po "polici" na koju jedva stavite vrhove prstiju. Nakon toga slijedi običan, nezahtjevan spust do doma Corsi i povratak na Sella Neveu.
Ferrata po dužini je otprilike kao Kopiščarjeva na Prisojnik, a po težini je tek nešto lakša od Via Italiane, iako jako eksponirana. Može se proći bez većih problema, ako niste vrtoglavi i imate iskustva sa zimskim uvjetima.
Nadam se da sam bar malo uspio dočarati ovaj put onima koje zanima.
Pozdrav!
SLIKE
nedjelja, 22. lipnja 2008.
nedjelja, 8. lipnja 2008.
nedjelja, 1. lipnja 2008.
nedjelja, 11. svibnja 2008.
subota, 5. travnja 2008.
nedjelja, 24. veljače 2008.
subota, 29. prosinca 2007.
TRIGLAV (drugi zimski uspon)
TRIGLAV (2864m) - 29.12.2007.
Ekipa: Filip, Zrinka i Zdenko
Planinarsku godinu 2007.-u zaključili smo, kako u vodiču zimskih uspona piše - plezalnim zimskim vzponom na kraljevsku turu već spomenutog vodiča...
29.12.2007. - najviši vrh Julijskih alpa, 2864m visok Triglav.
Nešto od tehničkih detalja?
Išlo se, naravno, iz doline Krme... Snijeg tvrd, škripi pod nogama... I tako sve do samog vrha. Bez dereza do Triglavskog doma na Kredarici. Od Kredarice do vrha neizostavni su dereze i cepin. Snijega više nego u prvom mjesecu ove godine, ali leda puno manje. Ovaj zimski uspon cijelo vrijeme prati onaj uobičajeni - ljetni. Vrh okupan suncem. Pogled spektakularan. Spavanje na Kredarici. Povratak u Krmu. Dereze do pola puta, zatim trčkaranje, uz povremeno klizanje i tako sve do auta.
Maestralno, nema šta!
No, istina je ipak bila nešto drukčija...
Nakon ozljede, dvomjesečnog neplaninarenja, tragedije na Poncama... Uljuljkana u svakodnevni život, totalno bez samopouzdanja i sa tisuće pitanja u glavi...
Želim li ja to uopće?
Mogu li?
I da bivši nije "dopustio" da na "njegov vikend" i Filip ide s nama, definitivno se tu subotu ne bih uopće dizala iz kreveta, nego ostala sa svojim dvojbama u sivilu okupanom Zagrebu...
Želim u planine, ali više nisam sposobna ići...
I tako sam se našla s torbom
Jedan korak... dva, a bome i tri...
I tako pomalo... zapljuskuje me svježi alpski zrak... Snijeg čarobno škripi pod nogama... Za zimu, moglo bi se reći, podosta planinara na putu...
Ponovo čujem onaj doista iskreni "Dobar dan!", uz isto tako iskreni osmijeh i želju da onaj kojeg pozdravljamo uistinu bude DOBRO...
Kredarica... Ponovo isti meteorolog i njegov kompić
Klopa, cuga, rasterećivanje ruksaka, dereze na gojze, cepin u ruke i put pod noge...
Savršen zimski uspon na najviši vrh Slovenije... Polako se savladavaju prepreke, korak po korak... Sa svakim korakom, savladava se i strah, te se nekako uspijevam nositi i s njime...
I ono što uvijek primjećujem na Triglavu... Nevjerojatna količina pažnje, razumijevanja i strpljivosti među ljudima... Između nas koji se mimoilazimo na putu, samo u ovim uvjetima - još istaknutije...
Osmijeh i pitanje: "Ide?"
Moj odgovor: "Preživjet ću."
Alpinist koji se Slovenskom popeo gore, a Pragom će ići dolje...
Osjećam onu poznatu Messnerovu rečenicu... Bilo obični izletnici ili najslavniji alpinisti, iako nas različiti motivi vode... Ovdje smo svi isti, jednako vrijedni...
Jednim okom uvijek pratim Filipa... Dva teža detalja i nakon toga ubrzava korak... Savršeno kroči, gledam njegov dragi lik... Ponovo je na vrhu prvi... Čeka... Slika ekipu Slovenaca koji su već tamo...
Poklon Kralju...
Iako sam ovdje šesti puta unazad nešto malo više od godinu dana, pogled još nikada nije bio ovakav... Niti oblačka, a daljinama nema kraja... Danijel iz Matice, kojega ćemo kasnije upoznati na Kredarici, kaže da je s Kredarice vidio i Sljeme...
Ostajemo na vrhu sami... Još neko vrijeme, pa silazak... Ovaj puta je sve savršeno isplanirano i na Kredarici smo za dana
Nazdravljamo borovičnim žganjem... Neki silaze prema Krmi, a neki uživaju u pogledu na gašenje jednog savršenog dana... Ovdje je i ekipa iz GRS-a. Sutradan u zoru spremaju se na vrh. Sjedimo još malo... Jedan od GRS-ovaca sjedi pored nas... Malo pričamo, potpuno je smiren i smiješi se... Kao da je znao što me muči. Kao da je znao za moje noćne more u kojima je u raznim verzijama, tužna priča sa Ponca imala sretan završetak, uz očaj buđenja i tragičnu istinu. Kao da je znao da nema mira u tolikim razgovorima i pametovanjima oko te tužne priče... Čujem ga kako govori, a pogled pun razumijevanja i ljubavi: "Ne, nisam bio tamo. Bili su moji prijatelji... Znaš, to se može dogoditi svakome. Naročito, ako radiš ovo što mi radimo"...
Upoznavanje s Danijelom iz Matice, ovisnikom o feratama i zaljubljenikom u zimske uspone... Dug razgovor, pokazujemo mu slike s današnjeg uspona, kako bi si uspio dočarati što ga očekuje drugo jutro...
Noć, jutro... Dočekujemo nevjerojatan izlazak sunca...
Danijel samo što nije krenuo... Žena s osmijehom na usnama... Fotografira... Zaželjeli smo Danijelu sreću... I ona...
Pratimo njegov uspon... Vrlo sigurno prošao je ona dva teža detalja... Sada možemo prema Krmi. Sa Triglava upravo silazi Slovenac kojemu je od Krme do vrha trebalo točno 3 sata i 20 minuta... Stariji gospodin, neobično simpatičan i veseo... Kao da se ispričava: "Znate, to ja sam sebe testiram"... Gledajući njega, shvatila sam da i jurnjava ne mora biti samo jurnjava. Upoznavši ga, uvidjela sam da i u tome postoji užitak. Svaki od nas ima svoj put i svoj način, i svakoga treba poštivati.
Spust u Krmu. Auto ne pali. Crko! Guranje po snijegu i ledu. Ništa.
Jedina šansa nam je naš brzi Slovenac iz Postojne. No, njemu se izgleda ne žuri na ručak. Uskoro silaze druga dva Slovenca, nesebično odlučni pomoći.Ili nas pogurati, ili odšlepati do prvih kuća. Guramo auto nizbrdo, pa uzbrdo... Pa opet nizbrdo, ne bi li dobili na zaletu, ali ništa... Led nas koči koliko god se trudili...
Uz glasan smijeh, plezalnu vrv i dva karabinera, radimo slovensko-hrvatski navez između dva auta... Koji metar i auto pali, radi ko urica
Očito, ovdje sam došla zaliječivati rane... A bome sam ih i zaliječila.
Moj ljubljeni Triglav...
Samopouzdanje se vratilo sa izgubljenog mjesta...
Razmišljam o idućem vikendu...
Idila...
Na moj mobitel stiže SMS od bivšeg...
Dok smo mi ispraćali onaj prekrasan dan na Kredarici, u Zagrebu je Tomislav doživljavao pravu malu dramu...
Nisu nam htjeli ništa javljati, dok nisu bili sigurni da smo se spustili u dolinu...
U subotu navečer, šetao je svog psića, plavooku igračkicu od nepunih 6 kila... Pored njih je prolazila starija žena i iz čista mira, ničime izazvana, svom snagom je opalila psetance štapom po oku...
Vid je izgubio, ali je podvrgnut operaciji, ne bi li bar oko ostalo na svome mjestu... Sve je neizvjesno...
Svakim metrom napravljenim iz doline Krme prema "civilizaciji", sve više i više smo u njenoj surovoj realnosti...
U glavi mi bubnja rečenica mog najmlađeg djeteta... Nakon što me ponovo zamolio da prokomentiram njegovog tisućusedamstoosamdesetisedmog nacrtanog morskog psa, na što sam taj puta rekla: "E Davide , ovaj mi je stvarno ružan. Izgleda mi nekako opasno"..., pogledao me svojim nevino-dječjim očima i rekao: "Ali mama! Ljudi su ružni. A morski psi su lijepi!"
Eto... Zato volim ići u planine... U tih par sati ili dana... Bar tada...
I morski psi...
I ljudi...
Jednako su lijepi...
SLIKE
Ekipa: Filip, Zrinka i Zdenko
Planinarsku godinu 2007.-u zaključili smo, kako u vodiču zimskih uspona piše - plezalnim zimskim vzponom na kraljevsku turu već spomenutog vodiča...
29.12.2007. - najviši vrh Julijskih alpa, 2864m visok Triglav.
Nešto od tehničkih detalja?
Išlo se, naravno, iz doline Krme... Snijeg tvrd, škripi pod nogama... I tako sve do samog vrha. Bez dereza do Triglavskog doma na Kredarici. Od Kredarice do vrha neizostavni su dereze i cepin. Snijega više nego u prvom mjesecu ove godine, ali leda puno manje. Ovaj zimski uspon cijelo vrijeme prati onaj uobičajeni - ljetni. Vrh okupan suncem. Pogled spektakularan. Spavanje na Kredarici. Povratak u Krmu. Dereze do pola puta, zatim trčkaranje, uz povremeno klizanje i tako sve do auta.
Maestralno, nema šta!
No, istina je ipak bila nešto drukčija...
Nakon ozljede, dvomjesečnog neplaninarenja, tragedije na Poncama... Uljuljkana u svakodnevni život, totalno bez samopouzdanja i sa tisuće pitanja u glavi...
Želim li ja to uopće?
Mogu li?
I da bivši nije "dopustio" da na "njegov vikend" i Filip ide s nama, definitivno se tu subotu ne bih uopće dizala iz kreveta, nego ostala sa svojim dvojbama u sivilu okupanom Zagrebu...
Želim u planine, ali više nisam sposobna ići...
I tako sam se našla s torbom
Jedan korak... dva, a bome i tri...
I tako pomalo... zapljuskuje me svježi alpski zrak... Snijeg čarobno škripi pod nogama... Za zimu, moglo bi se reći, podosta planinara na putu...
Ponovo čujem onaj doista iskreni "Dobar dan!", uz isto tako iskreni osmijeh i želju da onaj kojeg pozdravljamo uistinu bude DOBRO...
Kredarica... Ponovo isti meteorolog i njegov kompić
Klopa, cuga, rasterećivanje ruksaka, dereze na gojze, cepin u ruke i put pod noge...
Savršen zimski uspon na najviši vrh Slovenije... Polako se savladavaju prepreke, korak po korak... Sa svakim korakom, savladava se i strah, te se nekako uspijevam nositi i s njime...
I ono što uvijek primjećujem na Triglavu... Nevjerojatna količina pažnje, razumijevanja i strpljivosti među ljudima... Između nas koji se mimoilazimo na putu, samo u ovim uvjetima - još istaknutije...
Osmijeh i pitanje: "Ide?"
Moj odgovor: "Preživjet ću."
Alpinist koji se Slovenskom popeo gore, a Pragom će ići dolje...
Osjećam onu poznatu Messnerovu rečenicu... Bilo obični izletnici ili najslavniji alpinisti, iako nas različiti motivi vode... Ovdje smo svi isti, jednako vrijedni...
Jednim okom uvijek pratim Filipa... Dva teža detalja i nakon toga ubrzava korak... Savršeno kroči, gledam njegov dragi lik... Ponovo je na vrhu prvi... Čeka... Slika ekipu Slovenaca koji su već tamo...
Poklon Kralju...
Iako sam ovdje šesti puta unazad nešto malo više od godinu dana, pogled još nikada nije bio ovakav... Niti oblačka, a daljinama nema kraja... Danijel iz Matice, kojega ćemo kasnije upoznati na Kredarici, kaže da je s Kredarice vidio i Sljeme...
Ostajemo na vrhu sami... Još neko vrijeme, pa silazak... Ovaj puta je sve savršeno isplanirano i na Kredarici smo za dana
Nazdravljamo borovičnim žganjem... Neki silaze prema Krmi, a neki uživaju u pogledu na gašenje jednog savršenog dana... Ovdje je i ekipa iz GRS-a. Sutradan u zoru spremaju se na vrh. Sjedimo još malo... Jedan od GRS-ovaca sjedi pored nas... Malo pričamo, potpuno je smiren i smiješi se... Kao da je znao što me muči. Kao da je znao za moje noćne more u kojima je u raznim verzijama, tužna priča sa Ponca imala sretan završetak, uz očaj buđenja i tragičnu istinu. Kao da je znao da nema mira u tolikim razgovorima i pametovanjima oko te tužne priče... Čujem ga kako govori, a pogled pun razumijevanja i ljubavi: "Ne, nisam bio tamo. Bili su moji prijatelji... Znaš, to se može dogoditi svakome. Naročito, ako radiš ovo što mi radimo"...
Upoznavanje s Danijelom iz Matice, ovisnikom o feratama i zaljubljenikom u zimske uspone... Dug razgovor, pokazujemo mu slike s današnjeg uspona, kako bi si uspio dočarati što ga očekuje drugo jutro...
Noć, jutro... Dočekujemo nevjerojatan izlazak sunca...
Danijel samo što nije krenuo... Žena s osmijehom na usnama... Fotografira... Zaželjeli smo Danijelu sreću... I ona...
Pratimo njegov uspon... Vrlo sigurno prošao je ona dva teža detalja... Sada možemo prema Krmi. Sa Triglava upravo silazi Slovenac kojemu je od Krme do vrha trebalo točno 3 sata i 20 minuta... Stariji gospodin, neobično simpatičan i veseo... Kao da se ispričava: "Znate, to ja sam sebe testiram"... Gledajući njega, shvatila sam da i jurnjava ne mora biti samo jurnjava. Upoznavši ga, uvidjela sam da i u tome postoji užitak. Svaki od nas ima svoj put i svoj način, i svakoga treba poštivati.
Spust u Krmu. Auto ne pali. Crko! Guranje po snijegu i ledu. Ništa.
Jedina šansa nam je naš brzi Slovenac iz Postojne. No, njemu se izgleda ne žuri na ručak. Uskoro silaze druga dva Slovenca, nesebično odlučni pomoći.
Uz glasan smijeh, plezalnu vrv i dva karabinera, radimo slovensko-hrvatski navez između dva auta... Koji metar i auto pali, radi ko urica
Očito, ovdje sam došla zaliječivati rane... A bome sam ih i zaliječila.
Moj ljubljeni Triglav...
Samopouzdanje se vratilo sa izgubljenog mjesta...
Razmišljam o idućem vikendu...
Idila...
Na moj mobitel stiže SMS od bivšeg...
Dok smo mi ispraćali onaj prekrasan dan na Kredarici, u Zagrebu je Tomislav doživljavao pravu malu dramu...
Nisu nam htjeli ništa javljati, dok nisu bili sigurni da smo se spustili u dolinu...
U subotu navečer, šetao je svog psića, plavooku igračkicu od nepunih 6 kila... Pored njih je prolazila starija žena i iz čista mira, ničime izazvana, svom snagom je opalila psetance štapom po oku...
Vid je izgubio, ali je podvrgnut operaciji, ne bi li bar oko ostalo na svome mjestu... Sve je neizvjesno...
Svakim metrom napravljenim iz doline Krme prema "civilizaciji", sve više i više smo u njenoj surovoj realnosti...
U glavi mi bubnja rečenica mog najmlađeg djeteta... Nakon što me ponovo zamolio da prokomentiram njegovog tisućusedamstoosamdesetisedmog nacrtanog morskog psa, na što sam taj puta rekla: "
Eto... Zato volim ići u planine... U tih par sati ili dana... Bar tada...
I morski psi...
I ljudi...
Jednako su lijepi...
SLIKE
Pretplati se na:
Postovi (Atom)