JOF DI MONTASIO - MONTAŽ (2753m) - napisao Filip - 25.08.2007.
Ekipa: Filip, Zrinka i Zdenko
25.08. subota, Montaž iz Zajzere po ferrati Via Amalia, te po Findeneggovom ozebniku do vrha. Spust po Pipanovim ljestvama na planinu Pecol sa druge strane Montaža.
Nakon što smo oko 5h30min ostavili jedan auto na planini Pecol, u 7h stižemo u Zajzeru sa drugim autom i krećemo.
Do Rif. Grego imate pola sata hoda po šumskom terenu. Teren je bio dosta blatan, kao da je nedavno kiša pala. Mali odmor na Riffugio Gregu, te krećemo prema bivku Stuparich (1578m) pod sjevernom stijenom Montaža. Do bivka se prvo spuštate po strmom i dosta izloženom šumskom terenu, pa priječite suho korito, te ponovno penjete po niskom raslinju.
Ovdje dosežemo bivak. Od bivka do ulaza u feratu, imate otprilike 45 minuta.
Stavljamo kacige, pojaseve i krećemo. Prvo se dvije minute penjete po dosta izloženoj i krušljivoj stijeni do prvih osiguranja. Ovdje počinje žestoko, te nema opuštanja do vrha. Priječite par polica, prolazite par manjih žljebova i kamina do dolaska na jedno od ključnih mjesta. Treba popesti vertikalu od 5 metara. Osigurana je sajlom, ali na stijeni nemate gotovo nigdje za staviti nogu, tako da ovaj dio prolazite na snagu ruku - kojima se vučete na sajli, a noge nemaju oslonac, pa budete sretni, ako uspijete naći malu udubinu na stijeni, da barem nožne prste negdje stavite. Dalje slijedi još žljebova i jedna polica koja je osigurana sajlom, ali je toliko uska da se morate okrenuti prema stijeni i ponovno - samo se držite za sajlu i nogama tražite oslonac negdje u stijeni, da ne bi ostali visjeti na sajli. Sada idete po rubu stijene do 5 metara visokog kamina koji je okomit, ali je osiguran sajlom i stepenicama za noge. Stižemo do usjeka u stijenu. Kada ga prođemo, ovdje je najteže mjesto na ferrati.
Treba popesti 10-15 metara visok kamin, koji je vertikalan i ovdje stvarno osjetite težinu ruksaka. Osiguran je sajlom i ima par klinova koji, ako ih uspijete doseći nogom - dosta pomognu. Nakon ovog, prolazite po strmom rubu stijene osiguranom sajlom, te dolazite do kraja prvog dijela ferrate koji je savršeno osiguran.
Ovdje malo predahnete. Najteže stvari su iza vas, ali ne i najopasnije. Ovaj dio je jako slabo osiguran. Prvo morate preplezati par strmih stijena, te dolazite do najopasnijeg dijela na ferrati. Sajlu je zamijenio konop po kojem treba priječiti sa jedne stijene na rub kratke police, a ispod vas dobra dubina do podnožja stijene. Ako vam se to ne sviđa, možete priječiti glatku stijenu, koja je isto osigurana konopom, ali taj konop je u raspadnom stanju, tako da ne znam koja je odluka opasnija. Ovu glatku stijenu prolazite čistom plezalnom tehnikom i nadate se da neće biti problema. Tada priječite manji sipar gdje je nekoć ležalo snežišče. Idete dalje po dosta strmim stijenama koje su jako krušljive, tako da oprez mora biti velik.
Ovdje se opet možete malo odmoriti. Nakon odmora, slijedi priječenje izloženog sipara, pa onda po detaljima gdje idete po glatkoj stijeni koja je (ne)osigurana sa pokidanom sajlom, a ispod vas ima kojih 700 metara do podnožja stijene. Nakon toga po strmim travama koje su bile malo mokre, tako da je to bilo dosta adrenalinski. Dolazite do nekakvog prijevoja gdje se otvori stravičan pogled na Dunju - dolinu u koju pada 2200 metara visoka zapadna stijena Montaža. Ovdje se spustite po strmim i po mom ukusu, previše izloženim travama u zapadnoj stijeni Montaža. Ove travke su osigurane nekakvom sajlom koja kao da su je koristili još u dalekoj prošlosti. Dosta je raščupana, pa pazite da se ne porežete. Nakon toga strmi sipar, a pogled zaista seže u bezdan. Prođete ga, te još par strmih, neosiguranih dijelova do dolaska na veliku policu na kojoj nema osiguranja. Po njoj idete 5 minuta, te se pred vama stvori bivak Suringar (2430m).
Ovdje je kraj Via Amalie, te do vrha imate još sat vremena po Findeneggovom ozebniku.
Bivak Suringar je smješten na zaista nevjerojatnom mjestu. Visoko u zapadnoj Montaževoj stijeni nad strašnim ambisom.
Ovaj ozebnik koji slijedi je sasvim neosiguran, te je jako opasan zbog kozoroga koji su visoko u ozebniku, te bacaju kamenje potpuno besramno. U ozebniku imate čitav niz uskih polica, krušljivih stijena, te par uskih kamina. Najteži dio ozebnika je jedan 3 metra visok kamin koji je sasvim vertikalan. Penje se tako da se zavučete u njega, malo popenjete, te stavite ruke na vrh kamina i dignete cijelo tijelo na jačinu ruku. Drukčije ne možete. Nakon toga, još par strmih i jako krušljivih stijena. Na jednoj od njih me sasvim nenadano pogodio kamen veličine šake u kacigu. Malo se osjetilo, ali kacigi ništa. Saznajete da vam kaciga zaista treba. Nikada dosta opreza.
Ovdje se ozebnik dosta položi i izađete na greben po kojem imate još pet minuta do vrha Montaža (2754m).
Na vrhu nam se spustila noć, te smo imali noćni spust na Pecol. 20 minuta po grebenu na drugu stranu, te spust po 60 metara visokim Pipanovim ljestvama. Još par stijena bez osiguranja i sa osiguranjima, te dolazite na sipar pod južnom stijenom Montaža. Odavde do parkirališta na planini Pecol smo išli još sat i pol po laganom terenu, praćeni dosta jakim vjetrom, koji nas je ubijao u pojam.
Sasvim riknuti stižemo na planinu Pecol.
P.S. Sigurno najduža ferrata u Julijskim Alpama, ali i vjerojatno najnapornija. Po onome što sam čuo, s njom se mjeri samo Via della Vita na Vevnicu, te Via Italiana na Mangartu, koje su kraće.
P.S.2. Ako se odlučite ovo napraviti, sigurno nećete požaliti. Iako najopasnija i najteža do sada, meni je daleko najljepša.
SLIKE
subota, 25. kolovoza 2007.
ponedjeljak, 6. kolovoza 2007.
subota, 4. kolovoza 2007.
PRISOJNIK - KOPIŠČARJEVA - JUBILEJNA
PRISOJNIK (2547m) - napisao Filip - 04.08.2007.
Ekipa: Tomi, Filip, Zrinka i Zdenko
Subota, 04.08. - uspon na Prisojnik po Kopiščarjevoj poti na Prednje okno, dolje po Jubilejnoj poti na Zadnje okno.
Uz to je Razor bio u planu, ali kad smo već došli pod stijenu koju treba popesti do sedla Planja, pao je mrak, pa smo se odlučili za noćni spust na Vršič.
Krenuli smo sa Tičarjevog doma na Vršiču. Idete laganom stazom prema Poštarskom domu, te se na jednom dijelu odcijepi put na Prednje okno. Nakon kojih petnaestak minuta ste pred stijenom. Već je sam početak žestok i tu se vidi da ovdje nema opuštanja. Pratite malu policu (osigurano sajlom). Zatim se treba malo popesti po glatkoj stijeni, koja je osigurana klinovima za noge (dosta previsno). Odmah slijedi sajla i jedan od najopasnijih dijelova. Kratko zaokružujete glatku stijenu koja je osigurana sajlom, tako da nije problem. Ovo je taman da osjetite težinu ruksaka. Zatim dvije minute, prvo po uskoj stazici osiguranoj sajlom, te dosta strmoj stijeni uz sajlu, te par stepenica za nogu. Slijedi 10-15 minuta smirivanja po stazici koja vodi po strmom niskom raslinju na stijeni.
Ovdje ugledate Ajdovsku deklicu u punom sjaju i malo se odmorite. Slijedi 45 minuta izmijenjivanja osiguranih i neosiguranih dijelova na ne toliko strmoj, ali dosta krušljivoj stijeni. Nakon toga slijedi ponovno žešći dio. Dolazite do krušljivog niza polica osiguranih sajlom. Na nekim dijelovima polica se prekida, te idete po željeznim stepenicama, a pod vama kojih sto metara zraka. Ovaj niz polica vas vodi do kamina koji slovi za najteži dio, što po meni nije. Istina, treba se popesti 15 metara okomito, ali je savršeno osiguran. Sajla, stepenica, klinova (milina). Nakon toga ulazak u usijek u stijeni, koji je, po meni, najteži dio. Traje oko 3 minute. Prvi dio ima par uskih provlačenja, ali izlazak iz njega je tako uzak da morate leći na bok, jer inače ruksak zapinje gore za stijenu. Ovdje idete isključivo na snagu ruku, te se vučete za sajlu. Nakon izlaska iz usjeka, još par sajli po strmoj stijeni, pa opet lagano smirivanje do Prednjeg okna.
Ovdje se priključuje Hanzova pot, ako ste ju presjekli na Prednje okno, a niste išli njom do vrha. Mali odmor i dalje put pod noge. Idete malo po normalnoj stazici, pa opet stijena koju treba popesti, te se po njoj spustiti do Prednjeg okna. Penjanje po toj stijeni nije baš osigurano, par sajli, ali nije preteška. Pazite da ne srušite koji kamen!
Nakon što ju popenjete, po njoj se i spustite. To je malo žešće, ali je jako dobro osigurano.
Već gledate Prednje okno u punom sjaju! Izgleda nevjerojatno (prekrasno). Kada uđete u okno, nema osiguranja, a teren je dosta nesiguran i jako krušljiv, tako da ovdje treba biti jako oprezan. To prođete, te dođete do izlaska iz okna, koji je opet savršeno osiguran. Čitav niz metalnih stepenica uz sajlu pružaju pravi užitak penjanja.
Kada izađete iz Prednjeg okna, sunce vas obasja... Otvori se pogled na Jalovec, a tek pogled nazad u okno... Ne znate što je ljepše.
Slijedi još sat vremena po grebenskoj poti do vrha, koja nije ništa manje opasna od Prednjeg okna. Cijelo vrijeme idete dosta izloženim grebenom i svaki pad bi bio adio. Većinom prati južni dio grebena koji je nešto položeniji. Izmjenjuje se čitav niz sajli i klinova, ali ima i dosta neosiguranih dijelova na samom grebenu, gdje je staza širine dva, tri pedlja. Pred kraj se penjete po par krušljivih stijena bez osiguranja, te se spojite sa južnom poti.
Još dvije-tri minute i na vrhu ste. Po meni vrh - koji ima najljepši razgled u Julijskim Alpama.
Klopa, cuga, kratki odmor i put pod noge.
Sa vrha se spuštate po južnoj poti kojih 5 minuta, te se put odcijepi za Mlinaricu i Zadnje okno. Ovdje odmah počinje žestoko i tako sve do kraja (koja 2h i 30min). Prvo slijedi nekakav položeni kamin, visok oko 5 metara, po kojem se treba spustiti pažljivo, uz pomoć sajle i par klinova za nogu. Nakon toga se otvori stravičan bezdan do podnožja sjeverne Prisojnikove stijene. Slijedi 15 minuta po krušljivom terenu bez osiguranja, a staza širine najviše 30cm. Nije baš ugodno ovdje pasti. Dalje slijedi dugačak niz polica koji traje kojih sat vremena. Ovo je sve osigurano sajlom, ali jako je krušljivo i dosta nesigurno. Par puta ne vjerujete gdje vas put vodi, jer je staza toliko uska, a tisuću metara niže tlo - nije ugodan pogled. Slijedi uspon po stijeni gotovo okomito, da bi se došlo na drugu stranu gdje je svijet puno položeniji. Pet minuta smirivanja, po ponovno nesigurnom terenu, ali puno položenijem. Nakon toga, ponovno čitav niz polica (nekih pola sata). Ovo je sve osigurano sajlom, ali na par dijelova je ili iščupan klin ili nedostaje par metara sajle, pa je dosta adrenalinsko. Nakon tog niza polica, dolazi 5 minuta po jako, ali jako uskoj i krušljivoj polici bez osiguranja - sve do ulaska u Zadnje okno. Ono je nešto manje nego prednje, ali opet prekrasno. Jako je krušljivo. Izgleda poput nekakvog rudnika. Kada izađete iz okna, slijedi 20 metara gotovo okomitog spuštanja po stijeni. Ovo je osigurano sajlom, ima tri klina za nogu, a ostalo - traži rupe u stijeni za staviti nogu i snađi se. Ovdje ima još pola sata po sajlama, klinovima, krušljivom i neosiguranom terenu. Tada izađete na sipar koji vas dopelja do podnožja stijene koju treba popesti do sedla Planja.
Tu pada noć, čeone na vuglu i pada odluka da idemo na Vršič. Hodali smo četiri sata do Vršiča (prvi puta kako piše na tabli). Teren vodi kroz nisko raslinje, malo kroz šumu, malo priječenje vododerina. Opasno, a slabo osigurano. Stižemo na Vršič, spavamo u autu i ujutro polazak za Bohinj.
P.S. Zadnje okno je najopasnija i daleko najvrtoglavija staza na Prisojnik.
P.S.2 Prednje okno je najbolje osigurano i tehnički najzahtjevnije.
P.S.3 Hanzova na Prisojnik je najduža i fizički najnapornija, ali po meni - najljepša staza na Prisojnik.
P.S.4 U svakom slučaju - posjetite sve tri. Nećete požaliti (ovo su sigurno tri najteža markirana puta u Sloveniji).
SLIKE
Ekipa: Tomi, Filip, Zrinka i Zdenko
Subota, 04.08. - uspon na Prisojnik po Kopiščarjevoj poti na Prednje okno, dolje po Jubilejnoj poti na Zadnje okno.
Uz to je Razor bio u planu, ali kad smo već došli pod stijenu koju treba popesti do sedla Planja, pao je mrak, pa smo se odlučili za noćni spust na Vršič.
Krenuli smo sa Tičarjevog doma na Vršiču. Idete laganom stazom prema Poštarskom domu, te se na jednom dijelu odcijepi put na Prednje okno. Nakon kojih petnaestak minuta ste pred stijenom. Već je sam početak žestok i tu se vidi da ovdje nema opuštanja. Pratite malu policu (osigurano sajlom). Zatim se treba malo popesti po glatkoj stijeni, koja je osigurana klinovima za noge (dosta previsno). Odmah slijedi sajla i jedan od najopasnijih dijelova. Kratko zaokružujete glatku stijenu koja je osigurana sajlom, tako da nije problem. Ovo je taman da osjetite težinu ruksaka. Zatim dvije minute, prvo po uskoj stazici osiguranoj sajlom, te dosta strmoj stijeni uz sajlu, te par stepenica za nogu. Slijedi 10-15 minuta smirivanja po stazici koja vodi po strmom niskom raslinju na stijeni.
Ovdje ugledate Ajdovsku deklicu u punom sjaju i malo se odmorite. Slijedi 45 minuta izmijenjivanja osiguranih i neosiguranih dijelova na ne toliko strmoj, ali dosta krušljivoj stijeni. Nakon toga slijedi ponovno žešći dio. Dolazite do krušljivog niza polica osiguranih sajlom. Na nekim dijelovima polica se prekida, te idete po željeznim stepenicama, a pod vama kojih sto metara zraka. Ovaj niz polica vas vodi do kamina koji slovi za najteži dio, što po meni nije. Istina, treba se popesti 15 metara okomito, ali je savršeno osiguran. Sajla, stepenica, klinova (milina). Nakon toga ulazak u usijek u stijeni, koji je, po meni, najteži dio. Traje oko 3 minute. Prvi dio ima par uskih provlačenja, ali izlazak iz njega je tako uzak da morate leći na bok, jer inače ruksak zapinje gore za stijenu. Ovdje idete isključivo na snagu ruku, te se vučete za sajlu. Nakon izlaska iz usjeka, još par sajli po strmoj stijeni, pa opet lagano smirivanje do Prednjeg okna.
Ovdje se priključuje Hanzova pot, ako ste ju presjekli na Prednje okno, a niste išli njom do vrha. Mali odmor i dalje put pod noge. Idete malo po normalnoj stazici, pa opet stijena koju treba popesti, te se po njoj spustiti do Prednjeg okna. Penjanje po toj stijeni nije baš osigurano, par sajli, ali nije preteška. Pazite da ne srušite koji kamen!
Nakon što ju popenjete, po njoj se i spustite. To je malo žešće, ali je jako dobro osigurano.
Već gledate Prednje okno u punom sjaju! Izgleda nevjerojatno (prekrasno). Kada uđete u okno, nema osiguranja, a teren je dosta nesiguran i jako krušljiv, tako da ovdje treba biti jako oprezan. To prođete, te dođete do izlaska iz okna, koji je opet savršeno osiguran. Čitav niz metalnih stepenica uz sajlu pružaju pravi užitak penjanja.
Kada izađete iz Prednjeg okna, sunce vas obasja... Otvori se pogled na Jalovec, a tek pogled nazad u okno... Ne znate što je ljepše.
Slijedi još sat vremena po grebenskoj poti do vrha, koja nije ništa manje opasna od Prednjeg okna. Cijelo vrijeme idete dosta izloženim grebenom i svaki pad bi bio adio. Većinom prati južni dio grebena koji je nešto položeniji. Izmjenjuje se čitav niz sajli i klinova, ali ima i dosta neosiguranih dijelova na samom grebenu, gdje je staza širine dva, tri pedlja. Pred kraj se penjete po par krušljivih stijena bez osiguranja, te se spojite sa južnom poti.
Još dvije-tri minute i na vrhu ste. Po meni vrh - koji ima najljepši razgled u Julijskim Alpama.
Klopa, cuga, kratki odmor i put pod noge.
Sa vrha se spuštate po južnoj poti kojih 5 minuta, te se put odcijepi za Mlinaricu i Zadnje okno. Ovdje odmah počinje žestoko i tako sve do kraja (koja 2h i 30min). Prvo slijedi nekakav položeni kamin, visok oko 5 metara, po kojem se treba spustiti pažljivo, uz pomoć sajle i par klinova za nogu. Nakon toga se otvori stravičan bezdan do podnožja sjeverne Prisojnikove stijene. Slijedi 15 minuta po krušljivom terenu bez osiguranja, a staza širine najviše 30cm. Nije baš ugodno ovdje pasti. Dalje slijedi dugačak niz polica koji traje kojih sat vremena. Ovo je sve osigurano sajlom, ali jako je krušljivo i dosta nesigurno. Par puta ne vjerujete gdje vas put vodi, jer je staza toliko uska, a tisuću metara niže tlo - nije ugodan pogled. Slijedi uspon po stijeni gotovo okomito, da bi se došlo na drugu stranu gdje je svijet puno položeniji. Pet minuta smirivanja, po ponovno nesigurnom terenu, ali puno položenijem. Nakon toga, ponovno čitav niz polica (nekih pola sata). Ovo je sve osigurano sajlom, ali na par dijelova je ili iščupan klin ili nedostaje par metara sajle, pa je dosta adrenalinsko. Nakon tog niza polica, dolazi 5 minuta po jako, ali jako uskoj i krušljivoj polici bez osiguranja - sve do ulaska u Zadnje okno. Ono je nešto manje nego prednje, ali opet prekrasno. Jako je krušljivo. Izgleda poput nekakvog rudnika. Kada izađete iz okna, slijedi 20 metara gotovo okomitog spuštanja po stijeni. Ovo je osigurano sajlom, ima tri klina za nogu, a ostalo - traži rupe u stijeni za staviti nogu i snađi se. Ovdje ima još pola sata po sajlama, klinovima, krušljivom i neosiguranom terenu. Tada izađete na sipar koji vas dopelja do podnožja stijene koju treba popesti do sedla Planja.
Tu pada noć, čeone na vuglu i pada odluka da idemo na Vršič. Hodali smo četiri sata do Vršiča (prvi puta kako piše na tabli). Teren vodi kroz nisko raslinje, malo kroz šumu, malo priječenje vododerina. Opasno, a slabo osigurano. Stižemo na Vršič, spavamo u autu i ujutro polazak za Bohinj.
P.S. Zadnje okno je najopasnija i daleko najvrtoglavija staza na Prisojnik.
P.S.2 Prednje okno je najbolje osigurano i tehnički najzahtjevnije.
P.S.3 Hanzova na Prisojnik je najduža i fizički najnapornija, ali po meni - najljepša staza na Prisojnik.
P.S.4 U svakom slučaju - posjetite sve tri. Nećete požaliti (ovo su sigurno tri najteža markirana puta u Sloveniji).
SLIKE
srijeda, 1. kolovoza 2007.
MOJSTROVKE - HANZOVA
MOJSTROVKE - MALA MOJSTROVKA (2332m), VELIKA MOJSTROVKA (2366m) i ZADNJA MOJSTROVKA (2372m) - napisao Filip - 01.08.2007.
Ekipa: Tomi, Filip, Zrinka i Zdenko
01.08.2007. - Hanzova pot na Malu Mojstrovku, te dalje po grebenu na Veliku i Zadnju Mojstrovku.
Kreće se od Erjavčeve koče (1525m) pod Vršičem po niskom raslinju. Dosta puta je zaraslo, pa se manje ili više borite sa granama. Nakon kojih 45 minuta, možda pola sata - dolazite do sedla Vratica, od kuda se usmjerite lijevo (na desno Sleme). Na sedlu se možete ugodno opustiti ili odmoriti i uživati u prirodi. Nakon odmora idete još pet-deset minuta do ulaska u stijenu. Zapravo, sam je ulazak možda i tehnički najzahtjevniji dio ferate. No, sve je super osigurano i nema problema. Nakon toga slijedi kratak dio bez osiguranja po dosta krušljivom dijelu, no niti ovdje nema problema, ako ste pažljivi. Nakon toga slijedi čitav niz polica, hodanja po samom rubu stijene. Ferrata je zaista dosta izložene i jedna od najstrmijih u Sloveniji, ali je savršeno osigurana, te pruža pravi užitak u penjanju. Vidicu su prekrasni, ali pravi pogled i nagrada za ovo čeka tek na vrhu. Nakon što smo prošli najteži dio, došli smo kao na nekakvo sedlo ili prijevoj - točno pod vršnom stijenom Male Mojstrovke. Tu se možete odmoriti, nešto popiti i uživati u pogledu na neboder koji se diže iz Tamara - Jalovec, greben Ponci, a na drugu stranu od Prisojnika, Triglava, Škrlatice, preko Špika i cijele Martuljkove skupine. Nakon klinova i sajli, na svakom koraku - nemojte se opustiti. Vršna stijena traje samo pet minuta, ali je dosta strma i nema uopće osiguranja. Ovo je pravi užitak ili poslatica za kraj. Na vrhu Male Mojstrovke se odmorite, nešto pojedete i preporučam da još malo istražujete dalje po nemarkiranom grebenu Mojstrovki.
Napomena: za Hanzovu pot preporučam kacigu, iako je ja nisam imao i budite pažljivi da ne srušite kamen na nekoga, jer ne bi bilo veselo.
Dalje po grebenu do Velike Mojstrovke ima oko 10 minuta. Put nije problem, samo je dosta krušljiv i morate biti oprezni. Dio do Zadnje Mojstrovke je dosta opasan, jer ima par rupa na grebenu, strašno je krušljivo, a u jednom trenutku dok penjete vršnu stijenu ispod nogu imate stijenu, te provaliju sve do Tamara. Spust na Vršič po južnim pobočjima Mojstrovki, te zadnji užitak zaletiti se niz sipar, te ste dolje za pet minuta. Na Tičarjevom domu je jedna od najboljih ponuda hrane u svim slo domovima, pa se najedete koliko hoćete. Još 5 minuta se spustiti do Erjavčeve koče. Dok neki voze i muče se, drugi uživaju i spavaju.
P.S. Ova ferrata je prekrasna (kratka, ali slatka), te po meni zaista nije preteška, niti strašna kako neki to opisuju, nego je pravi užitak. Ne mogu reći da nije opasna, ali zaista je savršeno osigurana gdje treba i možete se stopiti sa stijenom i uživati u ljepotama prirode.
SLIKE
Ekipa: Tomi, Filip, Zrinka i Zdenko
01.08.2007. - Hanzova pot na Malu Mojstrovku, te dalje po grebenu na Veliku i Zadnju Mojstrovku.
Kreće se od Erjavčeve koče (1525m) pod Vršičem po niskom raslinju. Dosta puta je zaraslo, pa se manje ili više borite sa granama. Nakon kojih 45 minuta, možda pola sata - dolazite do sedla Vratica, od kuda se usmjerite lijevo (na desno Sleme). Na sedlu se možete ugodno opustiti ili odmoriti i uživati u prirodi. Nakon odmora idete još pet-deset minuta do ulaska u stijenu. Zapravo, sam je ulazak možda i tehnički najzahtjevniji dio ferate. No, sve je super osigurano i nema problema. Nakon toga slijedi kratak dio bez osiguranja po dosta krušljivom dijelu, no niti ovdje nema problema, ako ste pažljivi. Nakon toga slijedi čitav niz polica, hodanja po samom rubu stijene. Ferrata je zaista dosta izložene i jedna od najstrmijih u Sloveniji, ali je savršeno osigurana, te pruža pravi užitak u penjanju. Vidicu su prekrasni, ali pravi pogled i nagrada za ovo čeka tek na vrhu. Nakon što smo prošli najteži dio, došli smo kao na nekakvo sedlo ili prijevoj - točno pod vršnom stijenom Male Mojstrovke. Tu se možete odmoriti, nešto popiti i uživati u pogledu na neboder koji se diže iz Tamara - Jalovec, greben Ponci, a na drugu stranu od Prisojnika, Triglava, Škrlatice, preko Špika i cijele Martuljkove skupine. Nakon klinova i sajli, na svakom koraku - nemojte se opustiti. Vršna stijena traje samo pet minuta, ali je dosta strma i nema uopće osiguranja. Ovo je pravi užitak ili poslatica za kraj. Na vrhu Male Mojstrovke se odmorite, nešto pojedete i preporučam da još malo istražujete dalje po nemarkiranom grebenu Mojstrovki.
Napomena: za Hanzovu pot preporučam kacigu, iako je ja nisam imao i budite pažljivi da ne srušite kamen na nekoga, jer ne bi bilo veselo.
Dalje po grebenu do Velike Mojstrovke ima oko 10 minuta. Put nije problem, samo je dosta krušljiv i morate biti oprezni. Dio do Zadnje Mojstrovke je dosta opasan, jer ima par rupa na grebenu, strašno je krušljivo, a u jednom trenutku dok penjete vršnu stijenu ispod nogu imate stijenu, te provaliju sve do Tamara. Spust na Vršič po južnim pobočjima Mojstrovki, te zadnji užitak zaletiti se niz sipar, te ste dolje za pet minuta. Na Tičarjevom domu je jedna od najboljih ponuda hrane u svim slo domovima, pa se najedete koliko hoćete. Još 5 minuta se spustiti do Erjavčeve koče. Dok neki voze i muče se, drugi uživaju i spavaju.
P.S. Ova ferrata je prekrasna (kratka, ali slatka), te po meni zaista nije preteška, niti strašna kako neki to opisuju, nego je pravi užitak. Ne mogu reći da nije opasna, ali zaista je savršeno osigurana gdje treba i možete se stopiti sa stijenom i uživati u ljepotama prirode.
SLIKE
Pretplati se na:
Postovi (Atom)