Ekipa: Tomi, Filip, Zrinka i Zdenko
Nedjelja, 20.5. dolina Tamar-Jalovec (kroz Ozebnik). Krenulo se u subotu oko 23 i na Dom v Tamarju se stiglo oko 2 sata. Dom otvoren cijele godine i u bilo koje doba noći. Odmah smo se bacili na spavanje.
Ustajanje u 6 ujutro, doručak, oblačenje i lagano pokret. Samo kada gledate na Jalovec(2645m) iz Tamara ne možete vjerovati da ćete se tamo penjati. Prvi dio puta kroz šumu je stvarno ugodan jer nije ni strm, a i sunce ne dopire do vas pa je fino svježe. Taj dio puta traje samo pola sata, nešto više, a onda na čistinu. Malo smo se kuhali na suncu, okolo prekrasno, iznad vas kao neboder se diže Jalovec, desno greben Ponci, lijevo greben Mojstrovki, a pod vama cvjetići. Idemo dalje, srećemo par ljudi, idu ili na Kotovo sedlo ili na vrh Ozebnika pa od tamo skijaju u dolinu. Tamo ima još dosta snijega, pa je skijanje sasvim normalno. Dolazimo do raskrižja gdje se račvaju put za Kotovo sedlo i za Ozebnik. Upitali smo par Slovenaca gdje je bolje, a svi nam kažu kroz Ozebnik. Na Kotovom sedlu je sjeverna strana, pa tamo sunce ne dopire, tako da smo otišli kroz Ozebnik. Na početku puta kroz Ozebnik taman silaze dva Slovenca na skijama. Kažu gore nikako bez kacige, što smo i sami uvidjeli. Pola sata rasprave oćemo, nećemo, još se malo naoblačilo, pa smo bili pred povratkom. No, dogovorili smo se da ćemo u navez pa kroz Ozebnik, te kada izađemo iz njega da ćemo vidjeti kamo dalje. Za kojih sat vremena, 45 minuta prolazimo Ozebnik i gore smo na čistini. Vidjeli su se tragovi od jučer pa smo ipak odlučili krenuti. Ovaj put na Jalovec nije zahtjevniji od puta preko Kotovog sedla, ali je sigurno opasniji. Cijelo vrijeme ste nad nekom provalijom i svaki korak je bitan. Ima dvije, tri sajle i ne više od deset klinova po cijeloj stijeni. Mislim da je najteži dio puta po grebenu, zato što nema sajli, a greben je oštar i uzak. Još dvije, tri minute do vrha, a vrh je baš sada uhvatila magla.
Izlazimo na vrh, grlimo se, lupamo žigove, upisujemo se, fotkamo, neopisiva sreća, no znamo da smo tek na pola puta. Bilo je oblačno, planirali smo se pokupiti s vrha, ali taman tada se sve razvedrilo i vratilo osmjeh i sreću na naša lica. Još par fotki i pičimo za Tamar. Najljepši, najteži i najopasniji izlet do sada........
Nema komentara:
Objavi komentar