TRIGLAV (drugi zimski uspon)

TRIGLAV (2864m) - 29.12.2007.
Ekipa: Filip, Zrinka i Zdenko

Planinarsku godinu 2007.-u zaključili smo, kako u vodiču zimskih uspona piše - plezalnim zimskim vzponom na kraljevsku turu već spomenutog vodiča...
29.12.2007. - najviši vrh Julijskih alpa, 2864m visok Triglav.
Nešto od tehničkih detalja?
Išlo se, naravno, iz doline Krme... Snijeg tvrd, škripi pod nogama... I tako sve do samog vrha. Bez dereza do Triglavskog doma na Kredarici. Od Kredarice do vrha neizostavni su dereze i cepin. Snijega više nego u prvom mjesecu ove godine, ali leda puno manje. Ovaj zimski uspon cijelo vrijeme prati onaj uobičajeni - ljetni. Vrh okupan suncem. Pogled spektakularan. Spavanje na Kredarici. Povratak u Krmu. Dereze do pola puta, zatim trčkaranje, uz povremeno klizanje i tako sve do auta.
Maestralno, nema šta!

No, istina je ipak bila nešto drukčija...
Nakon ozljede, dvomjesečnog neplaninarenja, tragedije na Poncama... Uljuljkana u svakodnevni život, totalno bez samopouzdanja i sa tisuće pitanja u glavi...
Želim li ja to uopće?
Mogu li?
I da bivši nije "dopustio" da na "njegov vikend" i Filip ide s nama, definitivno se tu subotu ne bih uopće dizala iz kreveta, nego ostala sa svojim dvojbama u sivilu okupanom Zagrebu...
Želim u planine, ali više nisam sposobna ići...
I tako sam se našla s torbom na leđima, gojzama na nogama, štapovima u ruci i čeonom na glavi rano, rano ujutro u dolini Krme...
Jedan korak... dva, a bome i tri...
I tako pomalo... zapljuskuje me svježi alpski zrak... Snijeg čarobno škripi pod nogama... Za zimu, moglo bi se reći, podosta planinara na putu...
Ponovo čujem onaj doista iskreni "Dobar dan!", uz isto tako iskreni osmijeh i želju da onaj kojeg pozdravljamo uistinu bude DOBRO...
Kredarica... Ponovo isti meteorolog i njegov kompić
Klopa, cuga, rasterećivanje ruksaka, dereze na gojze, cepin u ruke i put pod noge...
Savršen zimski uspon na najviši vrh Slovenije... Polako se savladavaju prepreke, korak po korak... Sa svakim korakom, savladava se i strah, te se nekako uspijevam nositi i s njime...
I ono što uvijek primjećujem na Triglavu... Nevjerojatna količina pažnje, razumijevanja i strpljivosti među ljudima... Između nas koji se mimoilazimo na putu, samo u ovim uvjetima - još istaknutije...
Osmijeh i pitanje: "Ide?"
Moj odgovor: "Preživjet ću."
Alpinist koji se Slovenskom popeo gore, a Pragom će ići dolje...
Osjećam onu poznatu Messnerovu rečenicu... Bilo obični izletnici ili najslavniji alpinisti, iako nas različiti motivi vode... Ovdje smo svi isti, jednako vrijedni...
Jednim okom uvijek pratim Filipa... Dva teža detalja i nakon toga ubrzava korak... Savršeno kroči, gledam njegov dragi lik... Ponovo je na vrhu prvi... Čeka... Slika ekipu Slovenaca koji su već tamo...
Poklon Kralju...
Iako sam ovdje šesti puta unazad nešto malo više od godinu dana, pogled još nikada nije bio ovakav... Niti oblačka, a daljinama nema kraja... Danijel iz Matice, kojega ćemo kasnije upoznati na Kredarici, kaže da je s Kredarice vidio i Sljeme...
Ostajemo na vrhu sami... Još neko vrijeme, pa silazak... Ovaj puta je sve savršeno isplanirano i na Kredarici smo za dana
Nazdravljamo borovičnim žganjem... Neki silaze prema Krmi, a neki uživaju u pogledu na gašenje jednog savršenog dana... Ovdje je i ekipa iz GRS-a. Sutradan u zoru spremaju se na vrh. Sjedimo još malo... Jedan od GRS-ovaca sjedi pored nas... Malo pričamo, potpuno je smiren i smiješi se... Kao da je znao što me muči. Kao da je znao za moje noćne more u kojima je u raznim verzijama, tužna priča sa Ponca imala sretan završetak, uz očaj buđenja i tragičnu istinu. Kao da je znao da nema mira u tolikim razgovorima i pametovanjima oko te tužne priče... Čujem ga kako govori, a pogled pun razumijevanja i ljubavi: "Ne, nisam bio tamo. Bili su moji prijatelji... Znaš, to se može dogoditi svakome. Naročito, ako radiš ovo što mi radimo"...
Upoznavanje s Danijelom iz Matice, ovisnikom o feratama i zaljubljenikom u zimske uspone... Dug razgovor, pokazujemo mu slike s današnjeg uspona, kako bi si uspio dočarati što ga očekuje drugo jutro...
Noć, jutro... Dočekujemo nevjerojatan izlazak sunca...
Danijel samo što nije krenuo... Žena s osmijehom na usnama... Fotografira... Zaželjeli smo Danijelu sreću... I ona...
Pratimo njegov uspon... Vrlo sigurno prošao je ona dva teža detalja... Sada možemo prema Krmi. Sa Triglava upravo silazi Slovenac kojemu je od Krme do vrha trebalo točno 3 sata i 20 minuta... Stariji gospodin, neobično simpatičan i veseo... Kao da se ispričava: "Znate, to ja sam sebe testiram"... Gledajući njega, shvatila sam da i jurnjava ne mora biti samo jurnjava. Upoznavši ga, uvidjela sam da i u tome postoji užitak. Svaki od nas ima svoj put i svoj način, i svakoga treba poštivati.
Spust u Krmu. Auto ne pali. Crko! Guranje po snijegu i ledu. Ništa.
Jedina šansa nam je naš brzi Slovenac iz Postojne. No, njemu se izgleda ne žuri na ručak. Uskoro silaze druga dva Slovenca, nesebično odlučni pomoći. Ili nas pogurati, ili odšlepati do prvih kuća. Guramo auto nizbrdo, pa uzbrdo... Pa opet nizbrdo, ne bi li dobili na zaletu, ali ništa... Led nas koči koliko god se trudili...
Uz glasan smijeh, plezalnu vrv i dva karabinera, radimo slovensko-hrvatski navez između dva auta... Koji metar i auto pali, radi ko urica
Očito, ovdje sam došla zaliječivati rane... A bome sam ih i zaliječila.
Moj ljubljeni Triglav...
Samopouzdanje se vratilo sa izgubljenog mjesta...
Razmišljam o idućem vikendu...
Idila...

Na moj mobitel stiže SMS od bivšeg...

Dok smo mi ispraćali onaj prekrasan dan na Kredarici, u Zagrebu je Tomislav doživljavao pravu malu dramu...
Nisu nam htjeli ništa javljati, dok nisu bili sigurni da smo se spustili u dolinu...
U subotu navečer, šetao je svog psića, plavooku igračkicu od nepunih 6 kila... Pored njih je prolazila starija žena i iz čista mira, ničime izazvana, svom snagom je opalila psetance štapom po oku...
Vid je izgubio, ali je podvrgnut operaciji, ne bi li bar oko ostalo na svome mjestu... Sve je neizvjesno...
Svakim metrom napravljenim iz doline Krme prema "civilizaciji", sve više i više smo u njenoj surovoj realnosti...
U glavi mi bubnja rečenica mog najmlađeg djeteta... Nakon što me ponovo zamolio da prokomentiram njegovog tisućusedamstoosamdesetisedmog nacrtanog morskog psa, na što sam taj puta rekla: "E Davide, ovaj mi je stvarno ružan. Izgleda mi nekako opasno"..., pogledao me svojim nevino-dječjim očima i rekao: "Ali mama! Ljudi su ružni. A morski psi su lijepi!"

Eto... Zato volim ići u planine... U tih par sati ili dana... Bar tada...
I morski psi...
I ljudi...
Jednako su lijepi...


SLIKE

KORITNIŠKI MALI MANGART - VIA DELLA VITA

KORITNIŠKI MALI MANGART (2393m) - 15.09.2007.
Ekipa: Filip i Zdenko

VIA DELLA VITA

MANGART - VIA ITALIANA

MANGART (2679m) - napisao Filip - 15.09.2007.
Ekipa: Filip i Zdenko


Subota 15.09. Mangart. Spust na bivak Nogarra, zatim po ferrati Via Italiana do Mangartskog sedla, od kuda smo krenuli po Slovenskoj poti na vrh, te silazak po Talijanskoj poti. Spust do bivka je dosta strm i vodi po blatnjavom terenu, pa treba biti oprezan da se ne dogodi kakva ozljeda. Inače, nakon 15 minuta laganog trčkaranja stižemo do bivka. Na bivku smo se dobro najeli i krenuli put pod noge. Pogledi su prekrasni, pred vama je veličanstvena Sjeverna mangartska stijena, malo se okrenete i ugledate divlji greben Ponci. Pogled prema dolje otkriva svu ljepotu Mangartskih jezera, koja se sjaje poput dva prekrasna plava oka. Malo dalje pogled seže na austrijske Alpe: Grossglockner, Sonnblick...

Ulaz u ferratu nije zahtjevan. Ulazite u relativno široku policu koja je osigurana sajlom. Njome idete koju minutu, dvije i stižete do malog okanca, ili rupe u stijeni, kroz koju se prolazi. Cijeli prolaz kroz rupu je osiguran sajlom, ali izlaz je dosta zahtjevan zato što vam je sajla predaleko i nemate od nje koristi. Oslonite se na snagu ruku i popnete kroz uski prolaz i izađete iz rupe. Ovdje ponovno dolazite na policu, koja je također osigurana. Nakon ovoga slijedi najopasniji dio na ferrati. Treba prepriječiti 3 metra dugu priječnicu po okomitoj stijeni gdje nema baš puno mjesta za staviti nogu. Ovaj dio je osiguran sajlom, ali klin koji drži sajlu je iščupan, pa od nje nema koristi, jer vas previše vuče unazad, te ovaj dio prolazite alpinističkom tehnikom. Nakon ovoga izmjenjuju se mali usjeci u strmoj stijeni, kraće priječnice, par polica i dolazite na kratko smirivanje puta. Smirivanje je mala zelena oaza u sirovoj i strmoj stijeni. Nakon toga slijedi još strmiji, ali također savršeno osigurani dio puta. Prvo idete dosta prevjesno u strmu stijenu, te priječite usku policu (dosta krušljivo) do klinova za noge po kojima okružite prevjesni dio stijene na kojem ispod vas šine opak, ali opet prekrasan pogled na 800 metara dubine do podnožja stijene. Slijedi par uskih polica, usjeka i jedan okomiti dio koji vas po stepenicama zabijenima u stijenu vodi okomito kojih pet metara, nakon čega dolazite do najstmijeg dijela na stijeni. Treba okružiti sasvim okomitu stijenu po željeznim stepenicama (sajla uvijek prisutna). Najveći problem ovdje je što jedna stepenica nije savršeno čvrsta, pa vam nije svejedno. Nakon ovoga još samo strmo penjanje po rubu stijene, prolazak kroz strmi i krušljivi usijek u stijeni i na Mangartskom ste sedlu. Ovdje se odmorite i divite veličanstvenom Mangartu iznad vas, koji poput oklopljenog diva gleda na vas - obične ljude koji se po njemu penjete.

Ovdje smo se odvojili na Slovensku pot koja je zaista savršeno speljana kroz ogroman usijek u stijeni. Prvo prolazite par polica, zatim malo hodate po rubu stijene, te dolazite do najopasnijeg dijela na tom putu. Treba proći preko uske i krušljive police (osigurano novom sajlom) koja je dosta izložena padajućem kamenju, kao i cijeli ovaj put. Zatim ponovno dolazite na rub stijene na kojem treba biti oprezan, jer pad je ovdje nedopustiv (nije osigurano). Nakon toga prolazite još par polica, da bi došli do zadnjeg (neosiguranog), ali i najljepšeg dijela puta. Ovdje nas je, na žalost, uhvatila magla koja nas nije pustila sve do silaska. Ovaj zadnji dio je plezanje po dosta krušljivoj stijeni koje pruža pravi užitak i ispunjava vas na svakom koraku. Nakon 15 minuta smo na vrhu 2678 metara visokog Mangarta. Na vrhu uvijek nešto pojedemo, nađemo si neku ekipicu s kojom ćemo popričati, poslikamo se i uživamo u pogledu (ovaj put ne).

Spust preko Talijanske poti prvo ide 20 minuta po strmom i krušljivom terenu, malo po strmim siparima u stijeni i dolazimo do zahtjevnijeg dijela (nema niti ovdje nikakvih problema). Sajle su sve nove i spust su nam jedino otežavala manja snježišta na kojima se ne smijete poskliznuti da nebi bilo adio. Došli smo na Mangartsko sedlo i još imamo pet minuta po laganom i travnatom terenu do auta (pravi odmor za noge).

P.S. Jedan prekrasan i fantastičan izlet koji bi svakoga zadovoljio, svaki dio puta je pravi užitak.
P.S.2 Via Italiana je zaista najbolje osigurana ferrata i zaista vam nigdje ne fali ni sajli, niti klinova.
P.S.3 Sada se još nadam posjetiti Via della Vitu i Golu Nordest na Viš, za koje kažu da su, uz Via Amaliu i Via Italianu - najteže četiri ferrate u Julijskim Alpama.

Hvala!


SLIKE

TRIGLAV - DOLINA KOT - DOM VALENTINA STANIČA - KREDARICA - TRIGLAV

TRIGLAV (2864m) - 02.09.2007.
Ekipa: Ana, Tomi, Zrinka i Zdenko

Iz prekrasne doline Kot do čarobnog doma Valentina Staniča put Kredarice prema Triglavu, jednoj princezi za njen deveti rođendan...


SLIKE

JOF DI MONTASIO - MONTAŽ - VIA AMALIA

JOF DI MONTASIO - MONTAŽ (2753m) - napisao Filip - 25.08.2007.
Ekipa: Filip, Zrinka i Zdenko

25.08. subota, Montaž iz Zajzere po ferrati Via Amalia, te po Findeneggovom ozebniku do vrha. Spust po Pipanovim ljestvama na planinu Pecol sa druge strane Montaža.
Nakon što smo oko 5h30min ostavili jedan auto na planini Pecol, u 7h stižemo u Zajzeru sa drugim autom i krećemo.
Do Rif. Grego imate pola sata hoda po šumskom terenu. Teren je bio dosta blatan, kao da je nedavno kiša pala. Mali odmor na Riffugio Gregu, te krećemo prema bivku Stuparich (1578m) pod sjevernom stijenom Montaža. Do bivka se prvo spuštate po strmom i dosta izloženom šumskom terenu, pa priječite suho korito, te ponovno penjete po niskom raslinju.
Ovdje dosežemo bivak. Od bivka do ulaza u feratu, imate otprilike 45 minuta.
Stavljamo kacige, pojaseve i krećemo. Prvo se dvije minute penjete po dosta izloženoj i krušljivoj stijeni do prvih osiguranja. Ovdje počinje žestoko, te nema opuštanja do vrha. Priječite par polica, prolazite par manjih žljebova i kamina do dolaska na jedno od ključnih mjesta. Treba popesti vertikalu od 5 metara. Osigurana je sajlom, ali na stijeni nemate gotovo nigdje za staviti nogu, tako da ovaj dio prolazite na snagu ruku - kojima se vučete na sajli, a noge nemaju oslonac, pa budete sretni, ako uspijete naći malu udubinu na stijeni, da barem nožne prste negdje stavite. Dalje slijedi još žljebova i jedna polica koja je osigurana sajlom, ali je toliko uska da se morate okrenuti prema stijeni i ponovno - samo se držite za sajlu i nogama tražite oslonac negdje u stijeni, da ne bi ostali visjeti na sajli. Sada idete po rubu stijene do 5 metara visokog kamina koji je okomit, ali je osiguran sajlom i stepenicama za noge. Stižemo do usjeka u stijenu. Kada ga prođemo, ovdje je najteže mjesto na ferrati.
Treba popesti 10-15 metara visok kamin, koji je vertikalan i ovdje stvarno osjetite težinu ruksaka. Osiguran je sajlom i ima par klinova koji, ako ih uspijete doseći nogom - dosta pomognu. Nakon ovog, prolazite po strmom rubu stijene osiguranom sajlom, te dolazite do kraja prvog dijela ferrate koji je savršeno osiguran.
Ovdje malo predahnete. Najteže stvari su iza vas, ali ne i najopasnije. Ovaj dio je jako slabo osiguran. Prvo morate preplezati par strmih stijena, te dolazite do najopasnijeg dijela na ferrati. Sajlu je zamijenio konop po kojem treba priječiti sa jedne stijene na rub kratke police, a ispod vas dobra dubina do podnožja stijene. Ako vam se to ne sviđa, možete priječiti glatku stijenu, koja je isto osigurana konopom, ali taj konop je u raspadnom stanju, tako da ne znam koja je odluka opasnija. Ovu glatku stijenu prolazite čistom plezalnom tehnikom i nadate se da neće biti problema. Tada priječite manji sipar gdje je nekoć ležalo snežišče. Idete dalje po dosta strmim stijenama koje su jako krušljive, tako da oprez mora biti velik.
Ovdje se opet možete malo odmoriti. Nakon odmora, slijedi priječenje izloženog sipara, pa onda po detaljima gdje idete po glatkoj stijeni koja je (ne)osigurana sa pokidanom sajlom, a ispod vas ima kojih 700 metara do podnožja stijene. Nakon toga po strmim travama koje su bile malo mokre, tako da je to bilo dosta adrenalinski. Dolazite do nekakvog prijevoja gdje se otvori stravičan pogled na Dunju - dolinu u koju pada 2200 metara visoka zapadna stijena Montaža. Ovdje se spustite po strmim i po mom ukusu, previše izloženim travama u zapadnoj stijeni Montaža. Ove travke su osigurane nekakvom sajlom koja kao da su je koristili još u dalekoj prošlosti. Dosta je raščupana, pa pazite da se ne porežete. Nakon toga strmi sipar, a pogled zaista seže u bezdan. Prođete ga, te još par strmih, neosiguranih dijelova do dolaska na veliku policu na kojoj nema osiguranja. Po njoj idete 5 minuta, te se pred vama stvori bivak Suringar (2430m).
Ovdje je kraj Via Amalie, te do vrha imate još sat vremena po Findeneggovom ozebniku.
Bivak Suringar je smješten na zaista nevjerojatnom mjestu. Visoko u zapadnoj Montaževoj stijeni nad strašnim ambisom.
Ovaj ozebnik koji slijedi je sasvim neosiguran, te je jako opasan zbog kozoroga koji su visoko u ozebniku, te bacaju kamenje potpuno besramno. U ozebniku imate čitav niz uskih polica, krušljivih stijena, te par uskih kamina. Najteži dio ozebnika je jedan 3 metra visok kamin koji je sasvim vertikalan. Penje se tako da se zavučete u njega, malo popenjete, te stavite ruke na vrh kamina i dignete cijelo tijelo na jačinu ruku. Drukčije ne možete. Nakon toga, još par strmih i jako krušljivih stijena. Na jednoj od njih me sasvim nenadano pogodio kamen veličine šake u kacigu. Malo se osjetilo, ali kacigi ništa. Saznajete da vam kaciga zaista treba. Nikada dosta opreza.
Ovdje se ozebnik dosta položi i izađete na greben po kojem imate još pet minuta do vrha Montaža (2754m).
Na vrhu nam se spustila noć, te smo imali noćni spust na Pecol. 20 minuta po grebenu na drugu stranu, te spust po 60 metara visokim Pipanovim ljestvama. Još par stijena bez osiguranja i sa osiguranjima, te dolazite na sipar pod južnom stijenom Montaža. Odavde do parkirališta na planini Pecol smo išli još sat i pol po laganom terenu, praćeni dosta jakim vjetrom, koji nas je ubijao u pojam.
Sasvim riknuti stižemo na planinu Pecol.

P.S. Sigurno najduža ferrata u Julijskim Alpama, ali i vjerojatno najnapornija. Po onome što sam čuo, s njom se mjeri samo Via della Vita na Vevnicu, te Via Italiana na Mangartu, koje su kraće.
P.S.2. Ako se odlučite ovo napraviti, sigurno nećete požaliti. Iako najopasnija i najteža do sada, meni je daleko najljepša.


SLIKE

VOGEL

VOGEL (1922m) - 06.08.2007.
Ekipa: Ana, Tomi, Filip i Zrinka

Iako nije "over", ipak je vrijedilo zabilježiti. Kao i uvijek kada mu se vratimo...


SLIKE

PRISOJNIK - KOPIŠČARJEVA - JUBILEJNA

PRISOJNIK (2547m) - napisao Filip - 04.08.2007.
Ekipa: Tomi, Filip, Zrinka i Zdenko

Subota, 04.08. - uspon na Prisojnik po Kopiščarjevoj poti na Prednje okno, dolje po Jubilejnoj poti na Zadnje okno.
Uz to je Razor bio u planu, ali kad smo već došli pod stijenu koju treba popesti do sedla Planja, pao je mrak, pa smo se odlučili za noćni spust na Vršič.
Krenuli smo sa Tičarjevog doma na Vršiču. Idete laganom stazom prema Poštarskom domu, te se na jednom dijelu odcijepi put na Prednje okno. Nakon kojih petnaestak minuta ste pred stijenom. Već je sam početak žestok i tu se vidi da ovdje nema opuštanja. Pratite malu policu (osigurano sajlom). Zatim se treba malo popesti po glatkoj stijeni, koja je osigurana klinovima za noge (dosta previsno). Odmah slijedi sajla i jedan od najopasnijih dijelova. Kratko zaokružujete glatku stijenu koja je osigurana sajlom, tako da nije problem. Ovo je taman da osjetite težinu ruksaka. Zatim dvije minute, prvo po uskoj stazici osiguranoj sajlom, te dosta strmoj stijeni uz sajlu, te par stepenica za nogu. Slijedi 10-15 minuta smirivanja po stazici koja vodi po strmom niskom raslinju na stijeni.
Ovdje ugledate Ajdovsku deklicu u punom sjaju i malo se odmorite. Slijedi 45 minuta izmijenjivanja osiguranih i neosiguranih dijelova na ne toliko strmoj, ali dosta krušljivoj stijeni. Nakon toga slijedi ponovno žešći dio. Dolazite do krušljivog niza polica osiguranih sajlom. Na nekim dijelovima polica se prekida, te idete po željeznim stepenicama, a pod vama kojih sto metara zraka. Ovaj niz polica vas vodi do kamina koji slovi za najteži dio, što po meni nije. Istina, treba se popesti 15 metara okomito, ali je savršeno osiguran. Sajla, stepenica, klinova (milina). Nakon toga ulazak u usijek u stijeni, koji je, po meni, najteži dio. Traje oko 3 minute. Prvi dio ima par uskih provlačenja, ali izlazak iz njega je tako uzak da morate leći na bok, jer inače ruksak zapinje gore za stijenu. Ovdje idete isključivo na snagu ruku, te se vučete za sajlu. Nakon izlaska iz usjeka, još par sajli po strmoj stijeni, pa opet lagano smirivanje do Prednjeg okna.
Ovdje se priključuje Hanzova pot, ako ste ju presjekli na Prednje okno, a niste išli njom do vrha. Mali odmor i dalje put pod noge. Idete malo po normalnoj stazici, pa opet stijena koju treba popesti, te se po njoj spustiti do Prednjeg okna. Penjanje po toj stijeni nije baš osigurano, par sajli, ali nije preteška. Pazite da ne srušite koji kamen!
Nakon što ju popenjete, po njoj se i spustite. To je malo žešće, ali je jako dobro osigurano.
Već gledate Prednje okno u punom sjaju! Izgleda nevjerojatno (prekrasno). Kada uđete u okno, nema osiguranja, a teren je dosta nesiguran i jako krušljiv, tako da ovdje treba biti jako oprezan. To prođete, te dođete do izlaska iz okna, koji je opet savršeno osiguran. Čitav niz metalnih stepenica uz sajlu pružaju pravi užitak penjanja.
Kada izađete iz Prednjeg okna, sunce vas obasja... Otvori se pogled na Jalovec, a tek pogled nazad u okno... Ne znate što je ljepše.
Slijedi još sat vremena po grebenskoj poti do vrha, koja nije ništa manje opasna od Prednjeg okna. Cijelo vrijeme idete dosta izloženim grebenom i svaki pad bi bio adio. Većinom prati južni dio grebena koji je nešto položeniji. Izmjenjuje se čitav niz sajli i klinova, ali ima i dosta neosiguranih dijelova na samom grebenu, gdje je staza širine dva, tri pedlja. Pred kraj se penjete po par krušljivih stijena bez osiguranja, te se spojite sa južnom poti.
Još dvije-tri minute i na vrhu ste. Po meni vrh - koji ima najljepši razgled u Julijskim Alpama.
Klopa, cuga, kratki odmor i put pod noge.

Sa vrha se spuštate po južnoj poti kojih 5 minuta, te se put odcijepi za Mlinaricu i Zadnje okno. Ovdje odmah počinje žestoko i tako sve do kraja (koja 2h i 30min). Prvo slijedi nekakav položeni kamin, visok oko 5 metara, po kojem se treba spustiti pažljivo, uz pomoć sajle i par klinova za nogu. Nakon toga se otvori stravičan bezdan do podnožja sjeverne Prisojnikove stijene. Slijedi 15 minuta po krušljivom terenu bez osiguranja, a staza širine najviše 30cm. Nije baš ugodno ovdje pasti. Dalje slijedi dugačak niz polica koji traje kojih sat vremena. Ovo je sve osigurano sajlom, ali jako je krušljivo i dosta nesigurno. Par puta ne vjerujete gdje vas put vodi, jer je staza toliko uska, a tisuću metara niže tlo - nije ugodan pogled. Slijedi uspon po stijeni gotovo okomito, da bi se došlo na drugu stranu gdje je svijet puno položeniji. Pet minuta smirivanja, po ponovno nesigurnom terenu, ali puno položenijem. Nakon toga, ponovno čitav niz polica (nekih pola sata). Ovo je sve osigurano sajlom, ali na par dijelova je ili iščupan klin ili nedostaje par metara sajle, pa je dosta adrenalinsko. Nakon tog niza polica, dolazi 5 minuta po jako, ali jako uskoj i krušljivoj polici bez osiguranja - sve do ulaska u Zadnje okno. Ono je nešto manje nego prednje, ali opet prekrasno. Jako je krušljivo. Izgleda poput nekakvog rudnika. Kada izađete iz okna, slijedi 20 metara gotovo okomitog spuštanja po stijeni. Ovo je osigurano sajlom, ima tri klina za nogu, a ostalo - traži rupe u stijeni za staviti nogu i snađi se. Ovdje ima još pola sata po sajlama, klinovima, krušljivom i neosiguranom terenu. Tada izađete na sipar koji vas dopelja do podnožja stijene koju treba popesti do sedla Planja.
Tu pada noć, čeone na vuglu i pada odluka da idemo na Vršič. Hodali smo četiri sata do Vršiča (prvi puta kako piše na tabli). Teren vodi kroz nisko raslinje, malo kroz šumu, malo priječenje vododerina. Opasno, a slabo osigurano. Stižemo na Vršič, spavamo u autu i ujutro polazak za Bohinj.

P.S. Zadnje okno je najopasnija i daleko najvrtoglavija staza na Prisojnik.
P.S.2 Prednje okno je najbolje osigurano i tehnički najzahtjevnije.
P.S.3 Hanzova na Prisojnik je najduža i fizički najnapornija, ali po meni - najljepša staza na Prisojnik.
P.S.4 U svakom slučaju - posjetite sve tri. Nećete požaliti (ovo su sigurno tri najteža markirana puta u Sloveniji).




SLIKE