Stranice

subota, 4. kolovoza 2007.

PRISOJNIK - KOPIŠČARJEVA - JUBILEJNA

PRISOJNIK (2547m) - napisao Filip - 04.08.2007.
Ekipa: Tomi, Filip, Zrinka i Zdenko

Subota, 04.08. - uspon na Prisojnik po Kopiščarjevoj poti na Prednje okno, dolje po Jubilejnoj poti na Zadnje okno.
Uz to je Razor bio u planu, ali kad smo već došli pod stijenu koju treba popesti do sedla Planja, pao je mrak, pa smo se odlučili za noćni spust na Vršič.
Krenuli smo sa Tičarjevog doma na Vršiču. Idete laganom stazom prema Poštarskom domu, te se na jednom dijelu odcijepi put na Prednje okno. Nakon kojih petnaestak minuta ste pred stijenom. Već je sam početak žestok i tu se vidi da ovdje nema opuštanja. Pratite malu policu (osigurano sajlom). Zatim se treba malo popesti po glatkoj stijeni, koja je osigurana klinovima za noge (dosta previsno). Odmah slijedi sajla i jedan od najopasnijih dijelova. Kratko zaokružujete glatku stijenu koja je osigurana sajlom, tako da nije problem. Ovo je taman da osjetite težinu ruksaka. Zatim dvije minute, prvo po uskoj stazici osiguranoj sajlom, te dosta strmoj stijeni uz sajlu, te par stepenica za nogu. Slijedi 10-15 minuta smirivanja po stazici koja vodi po strmom niskom raslinju na stijeni.
Ovdje ugledate Ajdovsku deklicu u punom sjaju i malo se odmorite. Slijedi 45 minuta izmijenjivanja osiguranih i neosiguranih dijelova na ne toliko strmoj, ali dosta krušljivoj stijeni. Nakon toga slijedi ponovno žešći dio. Dolazite do krušljivog niza polica osiguranih sajlom. Na nekim dijelovima polica se prekida, te idete po željeznim stepenicama, a pod vama kojih sto metara zraka. Ovaj niz polica vas vodi do kamina koji slovi za najteži dio, što po meni nije. Istina, treba se popesti 15 metara okomito, ali je savršeno osiguran. Sajla, stepenica, klinova (milina). Nakon toga ulazak u usijek u stijeni, koji je, po meni, najteži dio. Traje oko 3 minute. Prvi dio ima par uskih provlačenja, ali izlazak iz njega je tako uzak da morate leći na bok, jer inače ruksak zapinje gore za stijenu. Ovdje idete isključivo na snagu ruku, te se vučete za sajlu. Nakon izlaska iz usjeka, još par sajli po strmoj stijeni, pa opet lagano smirivanje do Prednjeg okna.
Ovdje se priključuje Hanzova pot, ako ste ju presjekli na Prednje okno, a niste išli njom do vrha. Mali odmor i dalje put pod noge. Idete malo po normalnoj stazici, pa opet stijena koju treba popesti, te se po njoj spustiti do Prednjeg okna. Penjanje po toj stijeni nije baš osigurano, par sajli, ali nije preteška. Pazite da ne srušite koji kamen!
Nakon što ju popenjete, po njoj se i spustite. To je malo žešće, ali je jako dobro osigurano.
Već gledate Prednje okno u punom sjaju! Izgleda nevjerojatno (prekrasno). Kada uđete u okno, nema osiguranja, a teren je dosta nesiguran i jako krušljiv, tako da ovdje treba biti jako oprezan. To prođete, te dođete do izlaska iz okna, koji je opet savršeno osiguran. Čitav niz metalnih stepenica uz sajlu pružaju pravi užitak penjanja.
Kada izađete iz Prednjeg okna, sunce vas obasja... Otvori se pogled na Jalovec, a tek pogled nazad u okno... Ne znate što je ljepše.
Slijedi još sat vremena po grebenskoj poti do vrha, koja nije ništa manje opasna od Prednjeg okna. Cijelo vrijeme idete dosta izloženim grebenom i svaki pad bi bio adio. Većinom prati južni dio grebena koji je nešto položeniji. Izmjenjuje se čitav niz sajli i klinova, ali ima i dosta neosiguranih dijelova na samom grebenu, gdje je staza širine dva, tri pedlja. Pred kraj se penjete po par krušljivih stijena bez osiguranja, te se spojite sa južnom poti.
Još dvije-tri minute i na vrhu ste. Po meni vrh - koji ima najljepši razgled u Julijskim Alpama.
Klopa, cuga, kratki odmor i put pod noge.

Sa vrha se spuštate po južnoj poti kojih 5 minuta, te se put odcijepi za Mlinaricu i Zadnje okno. Ovdje odmah počinje žestoko i tako sve do kraja (koja 2h i 30min). Prvo slijedi nekakav položeni kamin, visok oko 5 metara, po kojem se treba spustiti pažljivo, uz pomoć sajle i par klinova za nogu. Nakon toga se otvori stravičan bezdan do podnožja sjeverne Prisojnikove stijene. Slijedi 15 minuta po krušljivom terenu bez osiguranja, a staza širine najviše 30cm. Nije baš ugodno ovdje pasti. Dalje slijedi dugačak niz polica koji traje kojih sat vremena. Ovo je sve osigurano sajlom, ali jako je krušljivo i dosta nesigurno. Par puta ne vjerujete gdje vas put vodi, jer je staza toliko uska, a tisuću metara niže tlo - nije ugodan pogled. Slijedi uspon po stijeni gotovo okomito, da bi se došlo na drugu stranu gdje je svijet puno položeniji. Pet minuta smirivanja, po ponovno nesigurnom terenu, ali puno položenijem. Nakon toga, ponovno čitav niz polica (nekih pola sata). Ovo je sve osigurano sajlom, ali na par dijelova je ili iščupan klin ili nedostaje par metara sajle, pa je dosta adrenalinsko. Nakon tog niza polica, dolazi 5 minuta po jako, ali jako uskoj i krušljivoj polici bez osiguranja - sve do ulaska u Zadnje okno. Ono je nešto manje nego prednje, ali opet prekrasno. Jako je krušljivo. Izgleda poput nekakvog rudnika. Kada izađete iz okna, slijedi 20 metara gotovo okomitog spuštanja po stijeni. Ovo je osigurano sajlom, ima tri klina za nogu, a ostalo - traži rupe u stijeni za staviti nogu i snađi se. Ovdje ima još pola sata po sajlama, klinovima, krušljivom i neosiguranom terenu. Tada izađete na sipar koji vas dopelja do podnožja stijene koju treba popesti do sedla Planja.
Tu pada noć, čeone na vuglu i pada odluka da idemo na Vršič. Hodali smo četiri sata do Vršiča (prvi puta kako piše na tabli). Teren vodi kroz nisko raslinje, malo kroz šumu, malo priječenje vododerina. Opasno, a slabo osigurano. Stižemo na Vršič, spavamo u autu i ujutro polazak za Bohinj.

P.S. Zadnje okno je najopasnija i daleko najvrtoglavija staza na Prisojnik.
P.S.2 Prednje okno je najbolje osigurano i tehnički najzahtjevnije.
P.S.3 Hanzova na Prisojnik je najduža i fizički najnapornija, ali po meni - najljepša staza na Prisojnik.
P.S.4 U svakom slučaju - posjetite sve tri. Nećete požaliti (ovo su sigurno tri najteža markirana puta u Sloveniji).




SLIKE

srijeda, 1. kolovoza 2007.

MOJSTROVKE - HANZOVA

MOJSTROVKE - MALA MOJSTROVKA (2332m), VELIKA MOJSTROVKA (2366m) i ZADNJA MOJSTROVKA (2372m) - napisao Filip - 01.08.2007.
Ekipa: Tomi, Filip, Zrinka i Zdenko

01.08.2007. - Hanzova pot na Malu Mojstrovku, te dalje po grebenu na Veliku i Zadnju Mojstrovku.
Kreće se od Erjavčeve koče (1525m) pod Vršičem po niskom raslinju. Dosta puta je zaraslo, pa se manje ili više borite sa granama. Nakon kojih 45 minuta, možda pola sata - dolazite do sedla Vratica, od kuda se usmjerite lijevo (na desno Sleme). Na sedlu se možete ugodno opustiti ili odmoriti i uživati u prirodi. Nakon odmora idete još pet-deset minuta do ulaska u stijenu. Zapravo, sam je ulazak možda i tehnički najzahtjevniji dio ferate. No, sve je super osigurano i nema problema. Nakon toga slijedi kratak dio bez osiguranja po dosta krušljivom dijelu, no niti ovdje nema problema, ako ste pažljivi. Nakon toga slijedi čitav niz polica, hodanja po samom rubu stijene. Ferrata je zaista dosta izložene i jedna od najstrmijih u Sloveniji, ali je savršeno osigurana, te pruža pravi užitak u penjanju. Vidicu su prekrasni, ali pravi pogled i nagrada za ovo čeka tek na vrhu. Nakon što smo prošli najteži dio, došli smo kao na nekakvo sedlo ili prijevoj - točno pod vršnom stijenom Male Mojstrovke. Tu se možete odmoriti, nešto popiti i uživati u pogledu na neboder koji se diže iz Tamara - Jalovec, greben Ponci, a na drugu stranu od Prisojnika, Triglava, Škrlatice, preko Špika i cijele Martuljkove skupine. Nakon klinova i sajli, na svakom koraku - nemojte se opustiti. Vršna stijena traje samo pet minuta, ali je dosta strma i nema uopće osiguranja. Ovo je pravi užitak ili poslatica za kraj. Na vrhu Male Mojstrovke se odmorite, nešto pojedete i preporučam da još malo istražujete dalje po nemarkiranom grebenu Mojstrovki.

Napomena: za Hanzovu pot preporučam kacigu, iako je ja nisam imao i budite pažljivi da ne srušite kamen na nekoga, jer ne bi bilo veselo.

Dalje po grebenu do Velike Mojstrovke ima oko 10 minuta. Put nije problem, samo je dosta krušljiv i morate biti oprezni. Dio do Zadnje Mojstrovke je dosta opasan, jer ima par rupa na grebenu, strašno je krušljivo, a u jednom trenutku dok penjete vršnu stijenu ispod nogu imate stijenu, te provaliju sve do Tamara. Spust na Vršič po južnim pobočjima Mojstrovki, te zadnji užitak zaletiti se niz sipar, te ste dolje za pet minuta. Na Tičarjevom domu je jedna od najboljih ponuda hrane u svim slo domovima, pa se najedete koliko hoćete. Još 5 minuta se spustiti do Erjavčeve koče. Dok neki voze i muče se, drugi uživaju i spavaju.

P.S. Ova ferrata je prekrasna (kratka, ali slatka), te po meni zaista nije preteška, niti strašna kako neki to opisuju, nego je pravi užitak. Ne mogu reći da nije opasna, ali zaista je savršeno osigurana gdje treba i možete se stopiti sa stijenom i uživati u ljepotama prirode.



SLIKE

subota, 28. srpnja 2007.

MONTAŽ

MONTAŽ (2754m)
Ekipa: Tomi, Filip, Branko, Mladen, Zdenko i Zrinka

Sa Pecola klasični uspon na Montaž po Pipanovim ljestvama u ugodnom društvu...
SLIKE

subota, 21. srpnja 2007.

TRIGLAV - PLEMENICE - TOMINŠKOVA

TRIGLAV (2864m) - napisao Filip - 21.07.2007.
Ekipa: Tomi, Filip, Zrinka i Zdenko

Uspon preko Plemenica, spust na Kredaricu i tamo spavanje, te silazak preko Tominškove natrag u Vrata.

Dan 21.07. - oko 8 ujutro krećemo iz doline Vrata premo prijevoju Luknja. Put do Luknje zaista je lagan. Prvo kroz šumu, pa još malo vegetacije. Jedini teži dio je sipar do Luknje po kojem se dosta iscrpite (kako tko!). Iz Vrata do Luknje treba oko 2 sata. Na Luknji odmor, punjenje trbuha i ono što me iznenadilo, nije uopće bilo puno ljudi. Nakon odmora, odmah se kreće u stijenu. Navodno je ta stijena najteži dio puta, jer je dosta izložena, a vodi kroz uske i strme prolaze. Stijena je čvrsta, osigurana i po meni i nije neki problem ovo proći. Kada prođete ovu stijenu, put se smiruje. Još uvijek hodate po dosta izloženom svijetu, ali osjećate se sigurno. Ovaj dio puta je fizički najnaporniji, zato što se mora dosta plezati, raditi velike korake i cijelo vrijeme se penjete. Nekoliko odmora na ovom dijelu i nastavljamo dalje. Pred krajem ovog dijela puta smo majka i ja malo spušili marku, pa smo iskusili i malo pravog alpinizma. Nakon još malo pentranja po krušljivom kamenju i trusnim stijenama, dolazi zadnja prepreka prije Plemenica. To je strma stijena koja nudi pravi alpski doživljaj. Strma provlačenja, priječenje stijene i naravno plezanje. Sve je super osigurano i uspon ide bez većih problema. Kada se popnete na tu stijenu, sa nje se još morate spustiti na Plemenice. Samo pažljivo, jer je stijena trusna.
Na Plemenicama smo, sunce grije, a mi radimo pravi piknik. Čista uživancija u svježem zraku i prirodi koja vas okružuje.
Tu se već vide i poznati velikani: Jalovec, Mangart, Razor, Planja, Stenar, Škrlatica, Rokavi, Dolkova špica, Kukova špica, itd.
Nakon odmora nastavljamo putem dalje. Prolazimo Plemenice i do vršne stijene Triglava dijeli nas još samo pet minuta po siparu. Vršna stijena je sa ove strane manje osigurana nego sa Kredarice, ali ovdje gdje nije osigurana, vi se stapate sa stijenom i doživljavate pravi užitak.

Nakon pola sata po stijeni, vi ste na najvišem vrhu Slovenije i Julijskih Alpa, 2864m visokom Triglavu.

Meni je ovo drugi put gore. Prvi put je bio u prvom mjesecu ove godine, pravi zimski uspon. Mojoj majci već četvrti put, a mom bratu prvi put, te sam sretan i ponosan na njega, jer mi je zaista drago da on bude sretan.

Spust na Kredaricu je zaista najmanji problem, jer je sve savršeno osigurano, a da ni ne pričamo kakva je razlika spuštati se ovim putem po zimi i po ljeti. Na Kredarici smo se pošteno najeli, a nakon toga u krpe.

Dan 22.07. - Doručak u osam ujutro i polazak prema dolini Vrata u 8:30h. Prvi plan je bio da se spustimo čez Prag, ali kada smo došli na račvanje puteva, odlučili smo krenuti Tominškovom poti dolje. Tko ovo odluči, sigurno neće požaliti, jer će tako upotpuniti sebe iznutra, a doživjet će pravi triglavski doživljaj.
Put je sigurno jedan od opasnijih u Sloveniji, jer cijelo vrijeme idete uz stijenu, kroz uske police, a izloženi ste provaliji sve do doline. Kao i Plemenice, i ovaj put je savršeno osiguran. Cijelim putem se morate paziti, izmijenjuje se čitav niz zamki koje morate proći, ako želite dalje. Najteži dio puta je negdje na sredini, morate proći sa jedne stijene na drugu po zaista uskoj polici koja nema osiguranje, a krušljiva je. Kada ovo prođete, imate još sat vremena strmog spuštanja do ulaska u šumu. Ima jedan problem prije šume, a to je stijena na kojoj je sajla, a ispod su zabijene stepenice po kojima morate okružiti stijenu. Problem je što, ako padnete, padate u dolinu. Po šumi nije problem, samo se pazite, jer je put strm i vodi po nekakvim malim stijenama i sve je puno korijenja na koje se možete spotaknuti....

Dolazak do doline i laganini staza do Aljaževog doma gdje pojedete nešto i zapalite za Zagreb.
Pocrvenite i peče vas vrat, ali sve se to isplati, jer ste prošli jednu od najljepših avantura Julijskih Alpa.



SLIKE


nedjelja, 1. srpnja 2007.

PRISOJNIK - HANZOVA

PRISOJNIK (2547m) - napisao Filip - 01.07.2007.
Ekipa: Filip, Zrinka i Zdenko


Opis Hanzove poti na Prisojnik (2547m):

01.07. u nedjelju, zaputili smo se iz metropole prema Koči na Gozdu (1226m), ishodišne točke za uspon po Hanzovoj poti. Kada smo stigli do koče, meznuli smo jedan sendvič, spremili opremu i put pod noge.

Prvih 15 minuta puta ide se po siparu lijevo-desno do podnožja Prisojnikove sjeveroistočne stijene. Kacige na glavu, štapovi u ruksak i u stijenu. Odmah na početku se morate popesti gotovo okomito uz slap koji vas dosta smoči (osigurano klinovima). Od toga mjesta još pola sata svakakvih provlačenja, strmih uspona, plezanja, polica - dok ne dođete do još jednoga slapa na putu, ispod kojeg se prolazi. Taj dio puta je jedan od težih, zato što je na tom dijelu stijena glatka i mokra, a pad bi značio skok sa 200m u prazno. Do tuda je sve osigurano sajlama i klinovima. Slijedi "laganiji" dio puta po strmim travnatim dijelovima, sve do ponovnog ulaza u stijenu za pola sata. Dio po strmim travnatim dijelovima može biti i najopasniji, zato što se čovjek opusti, a svaki krivi korak znači klizanje do podnožja stijene. Slijedi ponovo ulaz u stijenu, ovaj puta po dosta krušljivom kamenju, te uskim policama. Ovo je dosta dobro osigurano, ali na jednom dijelu fali koji metar sajle, tako da smo prepušteni sami sebi. Još malo pentranja i plezanja po stijenama, većim i manjim, te dolazi znamenita "Hanzova stena". Mnogi kažu da je to ključno mjesto na putu, ali po meni, to nije nikakav problem, zato što je super osigurana. Nakon toga hodate po par uskih polica, pa slijedi strmo snežišče. Problem je što dođete pod ledenjak jedno tri metra, te ga prelazite okomito uz pomoć cepina i dereza. Ledenjak je tvrd. Bez dereza to ne preporučam, jer je klisko. Ako odkližete, odlazite niz slap do podnožja stijene. Slijedi opet lagano "smirivanje". Prolazite po relativno sigurnom putu. Problem je što je iznad vas ogromna stijena sa koje svaki čas može pasti kakav veći kamen. Još malo po policama i strmim travnatim predjelima, pa ste na razcjepu puti.

Jedna nastavlja po Hanzovoj do vrha (kojom smo mi krenuli), a druga se upućuje prema Kopiščarjevoj poti kroz Prednje okno.
Nastavak ide ponovno po svakakvim stijenama. Neke su krušljive, neke okomite, a neke neosigurane, tako da je istinsko uživanje zagarantirano. Došli smo do ledenjaka koji nije nimalo opasan, jer se on već otapa i zaista ga je malo ostalo. Idemo po siparu, pa jednoj ogromnoj polici, malo plezanja bez osiguranja po krušljivom kamenju (dosta opasno i strmo), te smo iznad Hudičevog stebra već na veliko.

Tu smo izgubili sat vremena, jer nas je okruživalo kamenje koje nije sigurno, te krušljive stijene. No, nije to bio problem, već helikopter koji je nadlijetao oko Prisojnika, jer su se četiri alpinista unesrećila na Hudičevom stebru.
Nakon što ih je sve spustio na Vršič, krenuli smo dalje. Slijedi, po meni najopasniji dio puta. Odavde do vrha ima sat vremena. Sve do podnožja vršne stijene nema osiguranja. Prvo idete po tri velike, ali uske i što je najgore krušljive police, a vi ste iznad 500 metarske provalije. Kada to prođete, slijedi pola sata po strmoj stijeni koja je sva krušljiva, a znate što ovdje znači pogreška. To plezanje bez osiguranja je čista uživancija, stopite se sa stijenom. Samo se nemojte opustiti!

Nakon toga još samo vršna stijena. Također jako težak i opasan dio. Prvo idete okomito u stijenu po stepenicama, zatim po glatkoj stijeni koju priječite uz pomoć klinova za noge i sajle. Ta sajla je tada bila iščupana na prvom klinu, tako da se legnete na stijenu, držite rukama, a nogama na klinovima. Kada prođete taj dio, još dva provlačenja uz pomoć sajli kroz uske kamine, te ste na vrhu Prisojnika.

Sav trud i muka su se isplatili... Nagrađeni ste prekrasnim pogledima i onim ponosom koji držite u srcu, jer ćete ovaj put sigurno pamtiti do kraja života.
Baterije na mobitelu i fotoaparatu su riknule, te nam je jedini dokaz da smo bili na vrhu pečat na kutiji od cigareta, te ono što nosimo u srcu.

Spust po najlakšem, južnom potu je spram ovoga lagan, ali ove subote je netko na tom putu, nažalost, izgubio život....
Put je u redu, ako se pazite. Par sajli i klinova... Jedini problem je što idete po kliskom i krušljivom kamenju sve do sipara kod Vršiča, a stalno ste nad nekim provalijama.
Na Vršiču se najedete i popijete što hoćete, a onda žicate čovjeka dobre volje, koji se vratio s Mojstrovke, da vas otpelja do Koče na Gozdu, na što on pristane, a vi ste mu zahvalni.

Premoreni nastavljamo put za Zagreb i nosimo u srcu ovaj veličastveni put na gorostasan i divovski Prisojnik.

P.S. Ovo je navodno najteži i najopasniji markirani put u cijeloj Sloveniji.
P.S.2. Hvala na prelijepom iskustvu.




SLIKE

ponedjeljak, 25. lipnja 2007.

OJSTRICA - KOPINŠKOVA

OJSTRICA (2350m) - napisao Filip - 25.06.2007.
Ekipa: Filip, Zrinka i Zdenko



Ponedjeljak, 25.6. Logarska dolina-Ojstrica (Kopinškova pot) - Škarje - Logarska dolina. Polazak iz Logarske doline u 8 sati ujutro iz doma u Logarskoj dolini, po laganom i zanimljivom putu do Koče na Klemenči jami.

Put vodi kroz šumu i najzanimljiviji detalj je prolazak kroz jedno okno u stijeni, mislim da su ga ljudi napravili. Od koče dalje kroz šumu sve do dolaska pod stijenu Ojstrice kada šuma prestaje i ulazi se u stijenu. Put je jako zanimljiv, osiguran sajlama i klinovima gdje god ti treba. Po mojem dojmu nije pretjerano teška, teži detalji su kratak prelazak uskog grebena i onda par provlačenja gdje bi deblji ljudi možda prošli, ali uz malo više truda i muke. Vrijeme je bilo promjenjivo, malo oblačno, malo sunčano. Jedino što je na vrhu puhao dosta jak vjetar. Pošto smo bili znojni, dobro nas je propuhao.

Silazak na Škarje je zaista lagan, ima jedan detalj gdje treba malo pripaziti, ali tamo je sajla. Od Škarja do Logarske nije problem i brzo stižemo nazad. Ovaj put preporučam malo iskunijim planinarima za koje će ovo biti pravi alpski užitak.

Po meni, do sada najljepši izlet i nadam se da ću ovo ponoviti.




SLIKE

petak, 8. lipnja 2007.

MARMOLADA - PUNTA PENIA

LEJDI MARMOLADA - PUNTA PENIA (3343m) - 08.06.2007.
Ekipa: Tomi, Filip, Zrinka i Zdenko

..."Tebi pa, kraljevski Montaž, naj se še enkrat zahvalim, preden te pozdravim v slovo. Kaj si mi bil in kaj si mi še, tega pač nihče ne bo nikdar dodobra doumel in vedel. Poznaš mene in načrtno delo, ki sem ga opravil na tebi. Igrala se nisva. Ti nisi gora, s katero bi se smel igrati. V svojih opisih sem ti privoščil tako malo okrasja. Le preprosto sem pripovedoval o tebi, cvetja ti nisem trosil. Saj tebi ka takega ni treba. Ti si vendar tako velik! Vzvišen nad vse slavospeve, ki ti jih more zapeti zemljan, se blešči sij tvoje moči in mogočnosti. Bom še kdaj stal na tvojemu temenu? Ko me ne bo več, nakloni mojemu imenu skromen prostorček na ponosnem severnem pročelju svojih sten, moje srce pa shrani visoko v svoje prelepe skale!"
Dr. Julius Kugy

Ideja o usponima na dva ili tri vrha zbog radi produženog vikenda bila je jedna od onih od kojih vam srce brže lupa, a oči sjaje sjajnije od tisuće zvijezda...

Kasnije se ispostavilo da je ideju krojila i svojim putem usmjeravala ne baš sjajna prognoza.

No, Onaj koji je toliko sjajio u našim snovima i želja je već dugo... i dalje ostaje prvi... Iako nas je prognoza vodila, "malčice" smo zažmirili na oblačiće i mogućnost pljuskova...

Subota... Zapadne Julijske alpe...
Krenusmo od Riffugio Giacomo Di Brazza (1660m) prekrasnom dolinom u kojoj su svoju igru igrale obitelji kozoroga i parovi svizaca, te veličanstvenim siparima u stijenu Montaža (2753m)... Ovdje srećemo nekolicinu planinara koji se već vraćaju sa vrha ili odustaju... Dvojica njemaca upozoravaju nas na dva strma snježišča na putu kao moguću teškoću, te dosta li-la prognozu i oblake koji se svako malo navlače nad vrh Montaža... Dva od četiri talijana koji su krenuli prema gore, odustaju od daljnjeg uspona... Jedan od njih, sa širokim osmijehom na licu govori: "Danas jednostavno nije moj dan za Montaž"... I doista, naš zaključak bio je da je najpametnije vratiti se u dolinu i negdje se dobro najesti...
Ali noge krenule u drugom smjeru... prekrasne stijene, nevjerojatni oblici... prošli i jedno i drugo snježišče o kojima su govorili njemci... ponovo sipari... na dvadesetak minuta pod vrhom, nadomak Pipanovih ljestvi uhvatila nas desetminutna tuča koja se izmijenila sa laganom kišom...
Za nas... taj dan... uspon je upravo tu i završio... stezalo je srce pri kasnijim pogledima prema vrhu... neko vrijeme bio je i u suncu... pa opet oblaci... nekada bijeli i laki, nekada tamni i teški... No, mi smo sigurno kretali prema dolini...
On je ostao želja... On je ostao u Kugyevoj pjesmi... Prekrasan iz doline... Još ljepši i veličanstveniji što si mu bliže... Neki drugi, neki naš dan... sigurno ćemo se sresti...  SLIKE

Kasnije u autu... Tomi(koji)slav(i) me pita:"Mama, meni nije jasno... a zašto ljudi zapravo planinare?" Odgovaram mu protupitanjem: "Tomi, a zašto TI planinariš?"
Njegov odgovor je bio: "Tak..." 
Kao što sam mu i tada rekla - ""tak" je dovoljno dobar razlog"...
Dovoljno dobar razlog i za uspon... nekima drugi puta... njemu prvi puta... u petak... na Punta Peniu (3343m)... Ovaj puta označenom stazom do doma Pian de Fiaconi (2650m) koji je upravo taj dan otvorio svoja vrata... Snijegom, među ledenjacima po kojima su se svako malo obrušavale lavinice (manje i veće) do stijene, te ponovo ledenjakom pokrivenim slojem snijega... sve do vrha na kojemu je ovaj puta bilo više snijega nego u drugom mjesecu o.g.
Tomijev prvi tritisućnjak...

SLIKE

BRAVO TOMI!