MONTAŽ (2754m)
Ekipa: Tomi, Filip, Branko, Mladen, Zdenko i Zrinka
Sa Pecola klasični uspon na Montaž po Pipanovim ljestvama u ugodnom društvu...
SLIKE
subota, 28. srpnja 2007.
subota, 21. srpnja 2007.
TRIGLAV - PLEMENICE - TOMINŠKOVA
TRIGLAV (2864m) - napisao Filip - 21.07.2007.
Ekipa: Tomi, Filip, Zrinka i Zdenko
Uspon preko Plemenica, spust na Kredaricu i tamo spavanje, te silazak preko Tominškove natrag u Vrata.
Dan 21.07. - oko 8 ujutro krećemo iz doline Vrata premo prijevoju Luknja. Put do Luknje zaista je lagan. Prvo kroz šumu, pa još malo vegetacije. Jedini teži dio je sipar do Luknje po kojem se dosta iscrpite (kako tko!). Iz Vrata do Luknje treba oko 2 sata. Na Luknji odmor, punjenje trbuha i ono što me iznenadilo, nije uopće bilo puno ljudi. Nakon odmora, odmah se kreće u stijenu. Navodno je ta stijena najteži dio puta, jer je dosta izložena, a vodi kroz uske i strme prolaze. Stijena je čvrsta, osigurana i po meni i nije neki problem ovo proći. Kada prođete ovu stijenu, put se smiruje. Još uvijek hodate po dosta izloženom svijetu, ali osjećate se sigurno. Ovaj dio puta je fizički najnaporniji, zato što se mora dosta plezati, raditi velike korake i cijelo vrijeme se penjete. Nekoliko odmora na ovom dijelu i nastavljamo dalje. Pred krajem ovog dijela puta smo majka i ja malo spušili marku, pa smo iskusili i malo pravog alpinizma. Nakon još malo pentranja po krušljivom kamenju i trusnim stijenama, dolazi zadnja prepreka prije Plemenica. To je strma stijena koja nudi pravi alpski doživljaj. Strma provlačenja, priječenje stijene i naravno plezanje. Sve je super osigurano i uspon ide bez većih problema. Kada se popnete na tu stijenu, sa nje se još morate spustiti na Plemenice. Samo pažljivo, jer je stijena trusna.
Na Plemenicama smo, sunce grije, a mi radimo pravi piknik. Čista uživancija u svježem zraku i prirodi koja vas okružuje.
Tu se već vide i poznati velikani: Jalovec, Mangart, Razor, Planja, Stenar, Škrlatica, Rokavi, Dolkova špica, Kukova špica, itd.
Nakon odmora nastavljamo putem dalje. Prolazimo Plemenice i do vršne stijene Triglava dijeli nas još samo pet minuta po siparu. Vršna stijena je sa ove strane manje osigurana nego sa Kredarice, ali ovdje gdje nije osigurana, vi se stapate sa stijenom i doživljavate pravi užitak.
Nakon pola sata po stijeni, vi ste na najvišem vrhu Slovenije i Julijskih Alpa, 2864m visokom Triglavu.
Meni je ovo drugi put gore. Prvi put je bio u prvom mjesecu ove godine, pravi zimski uspon. Mojoj majci već četvrti put, a mom bratu prvi put, te sam sretan i ponosan na njega, jer mi je zaista drago da on bude sretan.
Spust na Kredaricu je zaista najmanji problem, jer je sve savršeno osigurano, a da ni ne pričamo kakva je razlika spuštati se ovim putem po zimi i po ljeti. Na Kredarici smo se pošteno najeli, a nakon toga u krpe.
Dan 22.07. - Doručak u osam ujutro i polazak prema dolini Vrata u 8:30h. Prvi plan je bio da se spustimo čez Prag, ali kada smo došli na račvanje puteva, odlučili smo krenuti Tominškovom poti dolje. Tko ovo odluči, sigurno neće požaliti, jer će tako upotpuniti sebe iznutra, a doživjet će pravi triglavski doživljaj.
Put je sigurno jedan od opasnijih u Sloveniji, jer cijelo vrijeme idete uz stijenu, kroz uske police, a izloženi ste provaliji sve do doline. Kao i Plemenice, i ovaj put je savršeno osiguran. Cijelim putem se morate paziti, izmijenjuje se čitav niz zamki koje morate proći, ako želite dalje. Najteži dio puta je negdje na sredini, morate proći sa jedne stijene na drugu po zaista uskoj polici koja nema osiguranje, a krušljiva je. Kada ovo prođete, imate još sat vremena strmog spuštanja do ulaska u šumu. Ima jedan problem prije šume, a to je stijena na kojoj je sajla, a ispod su zabijene stepenice po kojima morate okružiti stijenu. Problem je što, ako padnete, padate u dolinu. Po šumi nije problem, samo se pazite, jer je put strm i vodi po nekakvim malim stijenama i sve je puno korijenja na koje se možete spotaknuti....
Dolazak do doline i laganini staza do Aljaževog doma gdje pojedete nešto i zapalite za Zagreb.
Pocrvenite i peče vas vrat, ali sve se to isplati, jer ste prošli jednu od najljepših avantura Julijskih Alpa.
SLIKE
Ekipa: Tomi, Filip, Zrinka i Zdenko
Uspon preko Plemenica, spust na Kredaricu i tamo spavanje, te silazak preko Tominškove natrag u Vrata.
Dan 21.07. - oko 8 ujutro krećemo iz doline Vrata premo prijevoju Luknja. Put do Luknje zaista je lagan. Prvo kroz šumu, pa još malo vegetacije. Jedini teži dio je sipar do Luknje po kojem se dosta iscrpite (kako tko!). Iz Vrata do Luknje treba oko 2 sata. Na Luknji odmor, punjenje trbuha i ono što me iznenadilo, nije uopće bilo puno ljudi. Nakon odmora, odmah se kreće u stijenu. Navodno je ta stijena najteži dio puta, jer je dosta izložena, a vodi kroz uske i strme prolaze. Stijena je čvrsta, osigurana i po meni i nije neki problem ovo proći. Kada prođete ovu stijenu, put se smiruje. Još uvijek hodate po dosta izloženom svijetu, ali osjećate se sigurno. Ovaj dio puta je fizički najnaporniji, zato što se mora dosta plezati, raditi velike korake i cijelo vrijeme se penjete. Nekoliko odmora na ovom dijelu i nastavljamo dalje. Pred krajem ovog dijela puta smo majka i ja malo spušili marku, pa smo iskusili i malo pravog alpinizma. Nakon još malo pentranja po krušljivom kamenju i trusnim stijenama, dolazi zadnja prepreka prije Plemenica. To je strma stijena koja nudi pravi alpski doživljaj. Strma provlačenja, priječenje stijene i naravno plezanje. Sve je super osigurano i uspon ide bez većih problema. Kada se popnete na tu stijenu, sa nje se još morate spustiti na Plemenice. Samo pažljivo, jer je stijena trusna.
Na Plemenicama smo, sunce grije, a mi radimo pravi piknik. Čista uživancija u svježem zraku i prirodi koja vas okružuje.
Tu se već vide i poznati velikani: Jalovec, Mangart, Razor, Planja, Stenar, Škrlatica, Rokavi, Dolkova špica, Kukova špica, itd.
Nakon odmora nastavljamo putem dalje. Prolazimo Plemenice i do vršne stijene Triglava dijeli nas još samo pet minuta po siparu. Vršna stijena je sa ove strane manje osigurana nego sa Kredarice, ali ovdje gdje nije osigurana, vi se stapate sa stijenom i doživljavate pravi užitak.
Nakon pola sata po stijeni, vi ste na najvišem vrhu Slovenije i Julijskih Alpa, 2864m visokom Triglavu.
Meni je ovo drugi put gore. Prvi put je bio u prvom mjesecu ove godine, pravi zimski uspon. Mojoj majci već četvrti put, a mom bratu prvi put, te sam sretan i ponosan na njega, jer mi je zaista drago da on bude sretan.
Spust na Kredaricu je zaista najmanji problem, jer je sve savršeno osigurano, a da ni ne pričamo kakva je razlika spuštati se ovim putem po zimi i po ljeti. Na Kredarici smo se pošteno najeli, a nakon toga u krpe.
Dan 22.07. - Doručak u osam ujutro i polazak prema dolini Vrata u 8:30h. Prvi plan je bio da se spustimo čez Prag, ali kada smo došli na račvanje puteva, odlučili smo krenuti Tominškovom poti dolje. Tko ovo odluči, sigurno neće požaliti, jer će tako upotpuniti sebe iznutra, a doživjet će pravi triglavski doživljaj.
Put je sigurno jedan od opasnijih u Sloveniji, jer cijelo vrijeme idete uz stijenu, kroz uske police, a izloženi ste provaliji sve do doline. Kao i Plemenice, i ovaj put je savršeno osiguran. Cijelim putem se morate paziti, izmijenjuje se čitav niz zamki koje morate proći, ako želite dalje. Najteži dio puta je negdje na sredini, morate proći sa jedne stijene na drugu po zaista uskoj polici koja nema osiguranje, a krušljiva je. Kada ovo prođete, imate još sat vremena strmog spuštanja do ulaska u šumu. Ima jedan problem prije šume, a to je stijena na kojoj je sajla, a ispod su zabijene stepenice po kojima morate okružiti stijenu. Problem je što, ako padnete, padate u dolinu. Po šumi nije problem, samo se pazite, jer je put strm i vodi po nekakvim malim stijenama i sve je puno korijenja na koje se možete spotaknuti....
Dolazak do doline i laganini staza do Aljaževog doma gdje pojedete nešto i zapalite za Zagreb.
Pocrvenite i peče vas vrat, ali sve se to isplati, jer ste prošli jednu od najljepših avantura Julijskih Alpa.
SLIKE
nedjelja, 1. srpnja 2007.
PRISOJNIK - HANZOVA
PRISOJNIK (2547m) - napisao Filip - 01.07.2007.
Ekipa: Filip, Zrinka i Zdenko
Opis Hanzove poti na Prisojnik (2547m):
01.07. u nedjelju, zaputili smo se iz metropole prema Koči na Gozdu (1226m), ishodišne točke za uspon po Hanzovoj poti. Kada smo stigli do koče, meznuli smo jedan sendvič, spremili opremu i put pod noge.
Prvih 15 minuta puta ide se po siparu lijevo-desno do podnožja Prisojnikove sjeveroistočne stijene. Kacige na glavu, štapovi u ruksak i u stijenu. Odmah na početku se morate popesti gotovo okomito uz slap koji vas dosta smoči (osigurano klinovima). Od toga mjesta još pola sata svakakvih provlačenja, strmih uspona, plezanja, polica - dok ne dođete do još jednoga slapa na putu, ispod kojeg se prolazi. Taj dio puta je jedan od težih, zato što je na tom dijelu stijena glatka i mokra, a pad bi značio skok sa 200m u prazno. Do tuda je sve osigurano sajlama i klinovima. Slijedi "laganiji" dio puta po strmim travnatim dijelovima, sve do ponovnog ulaza u stijenu za pola sata. Dio po strmim travnatim dijelovima može biti i najopasniji, zato što se čovjek opusti, a svaki krivi korak znači klizanje do podnožja stijene. Slijedi ponovo ulaz u stijenu, ovaj puta po dosta krušljivom kamenju, te uskim policama. Ovo je dosta dobro osigurano, ali na jednom dijelu fali koji metar sajle, tako da smo prepušteni sami sebi. Još malo pentranja i plezanja po stijenama, većim i manjim, te dolazi znamenita "Hanzova stena". Mnogi kažu da je to ključno mjesto na putu, ali po meni, to nije nikakav problem, zato što je super osigurana. Nakon toga hodate po par uskih polica, pa slijedi strmo snežišče. Problem je što dođete pod ledenjak jedno tri metra, te ga prelazite okomito uz pomoć cepina i dereza. Ledenjak je tvrd. Bez dereza to ne preporučam, jer je klisko. Ako odkližete, odlazite niz slap do podnožja stijene. Slijedi opet lagano "smirivanje". Prolazite po relativno sigurnom putu. Problem je što je iznad vas ogromna stijena sa koje svaki čas može pasti kakav veći kamen. Još malo po policama i strmim travnatim predjelima, pa ste na razcjepu puti.
Jedna nastavlja po Hanzovoj do vrha (kojom smo mi krenuli), a druga se upućuje prema Kopiščarjevoj poti kroz Prednje okno.
Nastavak ide ponovno po svakakvim stijenama. Neke su krušljive, neke okomite, a neke neosigurane, tako da je istinsko uživanje zagarantirano. Došli smo do ledenjaka koji nije nimalo opasan, jer se on već otapa i zaista ga je malo ostalo. Idemo po siparu, pa jednoj ogromnoj polici, malo plezanja bez osiguranja po krušljivom kamenju (dosta opasno i strmo), te smo iznad Hudičevog stebra već na veliko.
Tu smo izgubili sat vremena, jer nas je okruživalo kamenje koje nije sigurno, te krušljive stijene. No, nije to bio problem, već helikopter koji je nadlijetao oko Prisojnika, jer su se četiri alpinista unesrećila na Hudičevom stebru.
Nakon što ih je sve spustio na Vršič, krenuli smo dalje. Slijedi, po meni najopasniji dio puta. Odavde do vrha ima sat vremena. Sve do podnožja vršne stijene nema osiguranja. Prvo idete po tri velike, ali uske i što je najgore krušljive police, a vi ste iznad 500 metarske provalije. Kada to prođete, slijedi pola sata po strmoj stijeni koja je sva krušljiva, a znate što ovdje znači pogreška. To plezanje bez osiguranja je čista uživancija, stopite se sa stijenom. Samo se nemojte opustiti!
Nakon toga još samo vršna stijena. Također jako težak i opasan dio. Prvo idete okomito u stijenu po stepenicama, zatim po glatkoj stijeni koju priječite uz pomoć klinova za noge i sajle. Ta sajla je tada bila iščupana na prvom klinu, tako da se legnete na stijenu, držite rukama, a nogama na klinovima. Kada prođete taj dio, još dva provlačenja uz pomoć sajli kroz uske kamine, te ste na vrhu Prisojnika.
Sav trud i muka su se isplatili... Nagrađeni ste prekrasnim pogledima i onim ponosom koji držite u srcu, jer ćete ovaj put sigurno pamtiti do kraja života.
Baterije na mobitelu i fotoaparatu su riknule, te nam je jedini dokaz da smo bili na vrhu pečat na kutiji od cigareta, te ono što nosimo u srcu.
Spust po najlakšem, južnom potu je spram ovoga lagan, ali ove subote je netko na tom putu, nažalost, izgubio život....
Put je u redu, ako se pazite. Par sajli i klinova... Jedini problem je što idete po kliskom i krušljivom kamenju sve do sipara kod Vršiča, a stalno ste nad nekim provalijama.
Na Vršiču se najedete i popijete što hoćete, a onda žicate čovjeka dobre volje, koji se vratio s Mojstrovke, da vas otpelja do Koče na Gozdu, na što on pristane, a vi ste mu zahvalni.
Premoreni nastavljamo put za Zagreb i nosimo u srcu ovaj veličastveni put na gorostasan i divovski Prisojnik.
P.S. Ovo je navodno najteži i najopasniji markirani put u cijeloj Sloveniji.
P.S.2. Hvala na prelijepom iskustvu.
SLIKE
Ekipa: Filip, Zrinka i Zdenko
Opis Hanzove poti na Prisojnik (2547m):
01.07. u nedjelju, zaputili smo se iz metropole prema Koči na Gozdu (1226m), ishodišne točke za uspon po Hanzovoj poti. Kada smo stigli do koče, meznuli smo jedan sendvič, spremili opremu i put pod noge.
Prvih 15 minuta puta ide se po siparu lijevo-desno do podnožja Prisojnikove sjeveroistočne stijene. Kacige na glavu, štapovi u ruksak i u stijenu. Odmah na početku se morate popesti gotovo okomito uz slap koji vas dosta smoči (osigurano klinovima). Od toga mjesta još pola sata svakakvih provlačenja, strmih uspona, plezanja, polica - dok ne dođete do još jednoga slapa na putu, ispod kojeg se prolazi. Taj dio puta je jedan od težih, zato što je na tom dijelu stijena glatka i mokra, a pad bi značio skok sa 200m u prazno. Do tuda je sve osigurano sajlama i klinovima. Slijedi "laganiji" dio puta po strmim travnatim dijelovima, sve do ponovnog ulaza u stijenu za pola sata. Dio po strmim travnatim dijelovima može biti i najopasniji, zato što se čovjek opusti, a svaki krivi korak znači klizanje do podnožja stijene. Slijedi ponovo ulaz u stijenu, ovaj puta po dosta krušljivom kamenju, te uskim policama. Ovo je dosta dobro osigurano, ali na jednom dijelu fali koji metar sajle, tako da smo prepušteni sami sebi. Još malo pentranja i plezanja po stijenama, većim i manjim, te dolazi znamenita "Hanzova stena". Mnogi kažu da je to ključno mjesto na putu, ali po meni, to nije nikakav problem, zato što je super osigurana. Nakon toga hodate po par uskih polica, pa slijedi strmo snežišče. Problem je što dođete pod ledenjak jedno tri metra, te ga prelazite okomito uz pomoć cepina i dereza. Ledenjak je tvrd. Bez dereza to ne preporučam, jer je klisko. Ako odkližete, odlazite niz slap do podnožja stijene. Slijedi opet lagano "smirivanje". Prolazite po relativno sigurnom putu. Problem je što je iznad vas ogromna stijena sa koje svaki čas može pasti kakav veći kamen. Još malo po policama i strmim travnatim predjelima, pa ste na razcjepu puti.
Jedna nastavlja po Hanzovoj do vrha (kojom smo mi krenuli), a druga se upućuje prema Kopiščarjevoj poti kroz Prednje okno.
Nastavak ide ponovno po svakakvim stijenama. Neke su krušljive, neke okomite, a neke neosigurane, tako da je istinsko uživanje zagarantirano. Došli smo do ledenjaka koji nije nimalo opasan, jer se on već otapa i zaista ga je malo ostalo. Idemo po siparu, pa jednoj ogromnoj polici, malo plezanja bez osiguranja po krušljivom kamenju (dosta opasno i strmo), te smo iznad Hudičevog stebra već na veliko.
Tu smo izgubili sat vremena, jer nas je okruživalo kamenje koje nije sigurno, te krušljive stijene. No, nije to bio problem, već helikopter koji je nadlijetao oko Prisojnika, jer su se četiri alpinista unesrećila na Hudičevom stebru.
Nakon što ih je sve spustio na Vršič, krenuli smo dalje. Slijedi, po meni najopasniji dio puta. Odavde do vrha ima sat vremena. Sve do podnožja vršne stijene nema osiguranja. Prvo idete po tri velike, ali uske i što je najgore krušljive police, a vi ste iznad 500 metarske provalije. Kada to prođete, slijedi pola sata po strmoj stijeni koja je sva krušljiva, a znate što ovdje znači pogreška. To plezanje bez osiguranja je čista uživancija, stopite se sa stijenom. Samo se nemojte opustiti!
Nakon toga još samo vršna stijena. Također jako težak i opasan dio. Prvo idete okomito u stijenu po stepenicama, zatim po glatkoj stijeni koju priječite uz pomoć klinova za noge i sajle. Ta sajla je tada bila iščupana na prvom klinu, tako da se legnete na stijenu, držite rukama, a nogama na klinovima. Kada prođete taj dio, još dva provlačenja uz pomoć sajli kroz uske kamine, te ste na vrhu Prisojnika.
Sav trud i muka su se isplatili... Nagrađeni ste prekrasnim pogledima i onim ponosom koji držite u srcu, jer ćete ovaj put sigurno pamtiti do kraja života.
Baterije na mobitelu i fotoaparatu su riknule, te nam je jedini dokaz da smo bili na vrhu pečat na kutiji od cigareta, te ono što nosimo u srcu.
Spust po najlakšem, južnom potu je spram ovoga lagan, ali ove subote je netko na tom putu, nažalost, izgubio život....
Put je u redu, ako se pazite. Par sajli i klinova... Jedini problem je što idete po kliskom i krušljivom kamenju sve do sipara kod Vršiča, a stalno ste nad nekim provalijama.
Na Vršiču se najedete i popijete što hoćete, a onda žicate čovjeka dobre volje, koji se vratio s Mojstrovke, da vas otpelja do Koče na Gozdu, na što on pristane, a vi ste mu zahvalni.
Premoreni nastavljamo put za Zagreb i nosimo u srcu ovaj veličastveni put na gorostasan i divovski Prisojnik.
P.S. Ovo je navodno najteži i najopasniji markirani put u cijeloj Sloveniji.
P.S.2. Hvala na prelijepom iskustvu.
SLIKE
ponedjeljak, 25. lipnja 2007.
OJSTRICA - KOPINŠKOVA
OJSTRICA (2350m) - napisao Filip - 25.06.2007.
Ekipa: Filip, Zrinka i Zdenko
Ponedjeljak, 25.6. Logarska dolina-Ojstrica (Kopinškova pot) - Škarje - Logarska dolina. Polazak iz Logarske doline u 8 sati ujutro iz doma u Logarskoj dolini, po laganom i zanimljivom putu do Koče na Klemenči jami.
Put vodi kroz šumu i najzanimljiviji detalj je prolazak kroz jedno okno u stijeni, mislim da su ga ljudi napravili. Od koče dalje kroz šumu sve do dolaska pod stijenu Ojstrice kada šuma prestaje i ulazi se u stijenu. Put je jako zanimljiv, osiguran sajlama i klinovima gdje god ti treba. Po mojem dojmu nije pretjerano teška, teži detalji su kratak prelazak uskog grebena i onda par provlačenja gdje bi deblji ljudi možda prošli, ali uz malo više truda i muke. Vrijeme je bilo promjenjivo, malo oblačno, malo sunčano. Jedino što je na vrhu puhao dosta jak vjetar. Pošto smo bili znojni, dobro nas je propuhao.
Silazak na Škarje je zaista lagan, ima jedan detalj gdje treba malo pripaziti, ali tamo je sajla. Od Škarja do Logarske nije problem i brzo stižemo nazad. Ovaj put preporučam malo iskunijim planinarima za koje će ovo biti pravi alpski užitak.
Po meni, do sada najljepši izlet i nadam se da ću ovo ponoviti.
SLIKE
Ekipa: Filip, Zrinka i Zdenko
Ponedjeljak, 25.6. Logarska dolina-Ojstrica (Kopinškova pot) - Škarje - Logarska dolina. Polazak iz Logarske doline u 8 sati ujutro iz doma u Logarskoj dolini, po laganom i zanimljivom putu do Koče na Klemenči jami.
Put vodi kroz šumu i najzanimljiviji detalj je prolazak kroz jedno okno u stijeni, mislim da su ga ljudi napravili. Od koče dalje kroz šumu sve do dolaska pod stijenu Ojstrice kada šuma prestaje i ulazi se u stijenu. Put je jako zanimljiv, osiguran sajlama i klinovima gdje god ti treba. Po mojem dojmu nije pretjerano teška, teži detalji su kratak prelazak uskog grebena i onda par provlačenja gdje bi deblji ljudi možda prošli, ali uz malo više truda i muke. Vrijeme je bilo promjenjivo, malo oblačno, malo sunčano. Jedino što je na vrhu puhao dosta jak vjetar. Pošto smo bili znojni, dobro nas je propuhao.
Silazak na Škarje je zaista lagan, ima jedan detalj gdje treba malo pripaziti, ali tamo je sajla. Od Škarja do Logarske nije problem i brzo stižemo nazad. Ovaj put preporučam malo iskunijim planinarima za koje će ovo biti pravi alpski užitak.
Po meni, do sada najljepši izlet i nadam se da ću ovo ponoviti.
SLIKE
petak, 8. lipnja 2007.
MARMOLADA - PUNTA PENIA
LEJDI MARMOLADA - PUNTA PENIA (3343m) - 08.06.2007.
Ekipa: Tomi, Filip, Zrinka i Zdenko
..."Tebi pa, kraljevski Montaž, naj se še enkrat zahvalim, preden te pozdravim v slovo. Kaj si mi bil in kaj si mi še, tega pač nihče ne bo nikdar dodobra doumel in vedel. Poznaš mene in načrtno delo, ki sem ga opravil na tebi. Igrala se nisva. Ti nisi gora, s katero bi se smel igrati. V svojih opisih sem ti privoščil tako malo okrasja. Le preprosto sem pripovedoval o tebi, cvetja ti nisem trosil. Saj tebi ka takega ni treba. Ti si vendar tako velik! Vzvišen nad vse slavospeve, ki ti jih more zapeti zemljan, se blešči sij tvoje moči in mogočnosti. Bom še kdaj stal na tvojemu temenu? Ko me ne bo več, nakloni mojemu imenu skromen prostorček na ponosnem severnem pročelju svojih sten, moje srce pa shrani visoko v svoje prelepe skale!"
Dr. Julius Kugy
Ideja o usponima na dva ili tri vrha zbog radi produženog vikenda bila je jedna od onih od kojih vam srce brže lupa, a oči sjaje sjajnije od tisuće zvijezda...
Kasnije se ispostavilo da je ideju krojila i svojim putem usmjeravala ne baš sjajna prognoza.
No, Onaj koji je toliko sjajio u našim snovima i želja je već dugo... i dalje ostaje prvi... Iako nas je prognoza vodila, "malčice" smo zažmirili na oblačiće i mogućnost pljuskova...
Subota... Zapadne Julijske alpe...
Krenusmo od Riffugio Giacomo Di Brazza (1660m) prekrasnom dolinom u kojoj su svoju igru igrale obitelji kozoroga i parovi svizaca, te veličanstvenim siparima u stijenu Montaža (2753m)... Ovdje srećemo nekolicinu planinara koji se već vraćaju sa vrha ili odustaju... Dvojica njemaca upozoravaju nas na dva strma snježišča na putu kao moguću teškoću, te dosta li-la prognozu i oblake koji se svako malo navlače nad vrh Montaža... Dva od četiri talijana koji su krenuli prema gore, odustaju od daljnjeg uspona... Jedan od njih, sa širokim osmijehom na licu govori: "Danas jednostavno nije moj dan za Montaž"... I doista, naš zaključak bio je da je najpametnije vratiti se u dolinu i negdje se dobro najesti...
Ali noge krenule u drugom smjeru... prekrasne stijene, nevjerojatni oblici... prošli i jedno i drugo snježišče o kojima su govorili njemci... ponovo sipari... na dvadesetak minuta pod vrhom, nadomak Pipanovih ljestvi uhvatila nas desetminutna tuča koja se izmijenila sa laganom kišom...
Za nas... taj dan... uspon je upravo tu i završio... stezalo je srce pri kasnijim pogledima prema vrhu... neko vrijeme bio je i u suncu... pa opet oblaci... nekada bijeli i laki, nekada tamni i teški... No, mi smo sigurno kretali prema dolini...
On je ostao želja... On je ostao u Kugyevoj pjesmi... Prekrasan iz doline... Još ljepši i veličanstveniji što si mu bliže... Neki drugi, neki naš dan... sigurno ćemo se sresti... SLIKE
Ekipa: Tomi, Filip, Zrinka i Zdenko
..."Tebi pa, kraljevski Montaž, naj se še enkrat zahvalim, preden te pozdravim v slovo. Kaj si mi bil in kaj si mi še, tega pač nihče ne bo nikdar dodobra doumel in vedel. Poznaš mene in načrtno delo, ki sem ga opravil na tebi. Igrala se nisva. Ti nisi gora, s katero bi se smel igrati. V svojih opisih sem ti privoščil tako malo okrasja. Le preprosto sem pripovedoval o tebi, cvetja ti nisem trosil. Saj tebi ka takega ni treba. Ti si vendar tako velik! Vzvišen nad vse slavospeve, ki ti jih more zapeti zemljan, se blešči sij tvoje moči in mogočnosti. Bom še kdaj stal na tvojemu temenu? Ko me ne bo več, nakloni mojemu imenu skromen prostorček na ponosnem severnem pročelju svojih sten, moje srce pa shrani visoko v svoje prelepe skale!"
Dr. Julius Kugy
Ideja o usponima na dva ili tri vrha zbog radi produženog vikenda bila je jedna od onih od kojih vam srce brže lupa, a oči sjaje sjajnije od tisuće zvijezda...
Kasnije se ispostavilo da je ideju krojila i svojim putem usmjeravala ne baš sjajna prognoza.
No, Onaj koji je toliko sjajio u našim snovima i želja je već dugo... i dalje ostaje prvi... Iako nas je prognoza vodila, "malčice" smo zažmirili na oblačiće i mogućnost pljuskova...
Subota... Zapadne Julijske alpe...
Krenusmo od Riffugio Giacomo Di Brazza (1660m) prekrasnom dolinom u kojoj su svoju igru igrale obitelji kozoroga i parovi svizaca, te veličanstvenim siparima u stijenu Montaža (2753m)... Ovdje srećemo nekolicinu planinara koji se već vraćaju sa vrha ili odustaju... Dvojica njemaca upozoravaju nas na dva strma snježišča na putu kao moguću teškoću, te dosta li-la prognozu i oblake koji se svako malo navlače nad vrh Montaža... Dva od četiri talijana koji su krenuli prema gore, odustaju od daljnjeg uspona... Jedan od njih, sa širokim osmijehom na licu govori: "Danas jednostavno nije moj dan za Montaž"... I doista, naš zaključak bio je da je najpametnije vratiti se u dolinu i negdje se dobro najesti...
Ali noge krenule u drugom smjeru... prekrasne stijene, nevjerojatni oblici... prošli i jedno i drugo snježišče o kojima su govorili njemci... ponovo sipari... na dvadesetak minuta pod vrhom, nadomak Pipanovih ljestvi uhvatila nas desetminutna tuča koja se izmijenila sa laganom kišom...
Za nas... taj dan... uspon je upravo tu i završio... stezalo je srce pri kasnijim pogledima prema vrhu... neko vrijeme bio je i u suncu... pa opet oblaci... nekada bijeli i laki, nekada tamni i teški... No, mi smo sigurno kretali prema dolini...
On je ostao želja... On je ostao u Kugyevoj pjesmi... Prekrasan iz doline... Još ljepši i veličanstveniji što si mu bliže... Neki drugi, neki naš dan... sigurno ćemo se sresti... SLIKE
Kasnije u autu... Tomi(koji)slav(i) me pita:"Mama, meni nije jasno... a zašto ljudi zapravo planinare?" Odgovaram mu protupitanjem: "Tomi, a zašto TI planinariš?"
Njegov odgovor je bio: "Tak..."
Kao što sam mu i tada rekla - ""tak" je dovoljno dobar razlog"...
Dovoljno dobar razlog i za uspon... nekima drugi puta... njemu prvi puta... u petak... na Punta Peniu (3343m)... Ovaj puta označenom stazom do doma Pian de Fiaconi (2650m) koji je upravo taj dan otvorio svoja vrata... Snijegom, među ledenjacima po kojima su se svako malo obrušavale lavinice (manje i veće) do stijene, te ponovo ledenjakom pokrivenim slojem snijega... sve do vrha na kojemu je ovaj puta bilo više snijega nego u drugom mjesecu o.g.
Tomijev prvi tritisućnjak...
Njegov odgovor je bio: "Tak..."
Kao što sam mu i tada rekla - ""tak" je dovoljno dobar razlog"...
Dovoljno dobar razlog i za uspon... nekima drugi puta... njemu prvi puta... u petak... na Punta Peniu (3343m)... Ovaj puta označenom stazom do doma Pian de Fiaconi (2650m) koji je upravo taj dan otvorio svoja vrata... Snijegom, među ledenjacima po kojima su se svako malo obrušavale lavinice (manje i veće) do stijene, te ponovo ledenjakom pokrivenim slojem snijega... sve do vrha na kojemu je ovaj puta bilo više snijega nego u drugom mjesecu o.g.
Tomijev prvi tritisućnjak...
SLIKE
BRAVO TOMI!
nedjelja, 20. svibnja 2007.
JALOVEC
JALOVEC (2645m) - napisao Filip - 20.05.2007.
Ekipa: Tomi, Filip, Zrinka i Zdenko
Nedjelja, 20.5. dolina Tamar-Jalovec (kroz Ozebnik). Krenulo se u subotu oko 23 i na Dom v Tamarju se stiglo oko 2 sata. Dom otvoren cijele godine i u bilo koje doba noći. Odmah smo se bacili na spavanje.
Ustajanje u 6 ujutro, doručak, oblačenje i lagano pokret. Samo kada gledate na Jalovec(2645m) iz Tamara ne možete vjerovati da ćete se tamo penjati. Prvi dio puta kroz šumu je stvarno ugodan jer nije ni strm, a i sunce ne dopire do vas pa je fino svježe. Taj dio puta traje samo pola sata, nešto više, a onda na čistinu. Malo smo se kuhali na suncu, okolo prekrasno, iznad vas kao neboder se diže Jalovec, desno greben Ponci, lijevo greben Mojstrovki, a pod vama cvjetići. Idemo dalje, srećemo par ljudi, idu ili na Kotovo sedlo ili na vrh Ozebnika pa od tamo skijaju u dolinu. Tamo ima još dosta snijega, pa je skijanje sasvim normalno. Dolazimo do raskrižja gdje se račvaju put za Kotovo sedlo i za Ozebnik. Upitali smo par Slovenaca gdje je bolje, a svi nam kažu kroz Ozebnik. Na Kotovom sedlu je sjeverna strana, pa tamo sunce ne dopire, tako da smo otišli kroz Ozebnik. Na početku puta kroz Ozebnik taman silaze dva Slovenca na skijama. Kažu gore nikako bez kacige, što smo i sami uvidjeli. Pola sata rasprave oćemo, nećemo, još se malo naoblačilo, pa smo bili pred povratkom. No, dogovorili smo se da ćemo u navez pa kroz Ozebnik, te kada izađemo iz njega da ćemo vidjeti kamo dalje. Za kojih sat vremena, 45 minuta prolazimo Ozebnik i gore smo na čistini. Vidjeli su se tragovi od jučer pa smo ipak odlučili krenuti. Ovaj put na Jalovec nije zahtjevniji od puta preko Kotovog sedla, ali je sigurno opasniji. Cijelo vrijeme ste nad nekom provalijom i svaki korak je bitan. Ima dvije, tri sajle i ne više od deset klinova po cijeloj stijeni. Mislim da je najteži dio puta po grebenu, zato što nema sajli, a greben je oštar i uzak. Još dvije, tri minute do vrha, a vrh je baš sada uhvatila magla.
Izlazimo na vrh, grlimo se, lupamo žigove, upisujemo se, fotkamo, neopisiva sreća, no znamo da smo tek na pola puta. Bilo je oblačno, planirali smo se pokupiti s vrha, ali taman tada se sve razvedrilo i vratilo osmjeh i sreću na naša lica. Još par fotki i pičimo za Tamar. Najljepši, najteži i najopasniji izlet do sada........
Ekipa: Tomi, Filip, Zrinka i Zdenko
Nedjelja, 20.5. dolina Tamar-Jalovec (kroz Ozebnik). Krenulo se u subotu oko 23 i na Dom v Tamarju se stiglo oko 2 sata. Dom otvoren cijele godine i u bilo koje doba noći. Odmah smo se bacili na spavanje.
Ustajanje u 6 ujutro, doručak, oblačenje i lagano pokret. Samo kada gledate na Jalovec(2645m) iz Tamara ne možete vjerovati da ćete se tamo penjati. Prvi dio puta kroz šumu je stvarno ugodan jer nije ni strm, a i sunce ne dopire do vas pa je fino svježe. Taj dio puta traje samo pola sata, nešto više, a onda na čistinu. Malo smo se kuhali na suncu, okolo prekrasno, iznad vas kao neboder se diže Jalovec, desno greben Ponci, lijevo greben Mojstrovki, a pod vama cvjetići. Idemo dalje, srećemo par ljudi, idu ili na Kotovo sedlo ili na vrh Ozebnika pa od tamo skijaju u dolinu. Tamo ima još dosta snijega, pa je skijanje sasvim normalno. Dolazimo do raskrižja gdje se račvaju put za Kotovo sedlo i za Ozebnik. Upitali smo par Slovenaca gdje je bolje, a svi nam kažu kroz Ozebnik. Na Kotovom sedlu je sjeverna strana, pa tamo sunce ne dopire, tako da smo otišli kroz Ozebnik. Na početku puta kroz Ozebnik taman silaze dva Slovenca na skijama. Kažu gore nikako bez kacige, što smo i sami uvidjeli. Pola sata rasprave oćemo, nećemo, još se malo naoblačilo, pa smo bili pred povratkom. No, dogovorili smo se da ćemo u navez pa kroz Ozebnik, te kada izađemo iz njega da ćemo vidjeti kamo dalje. Za kojih sat vremena, 45 minuta prolazimo Ozebnik i gore smo na čistini. Vidjeli su se tragovi od jučer pa smo ipak odlučili krenuti. Ovaj put na Jalovec nije zahtjevniji od puta preko Kotovog sedla, ali je sigurno opasniji. Cijelo vrijeme ste nad nekom provalijom i svaki korak je bitan. Ima dvije, tri sajle i ne više od deset klinova po cijeloj stijeni. Mislim da je najteži dio puta po grebenu, zato što nema sajli, a greben je oštar i uzak. Još dvije, tri minute do vrha, a vrh je baš sada uhvatila magla.
Izlazimo na vrh, grlimo se, lupamo žigove, upisujemo se, fotkamo, neopisiva sreća, no znamo da smo tek na pola puta. Bilo je oblačno, planirali smo se pokupiti s vrha, ali taman tada se sve razvedrilo i vratilo osmjeh i sreću na naša lica. Još par fotki i pičimo za Tamar. Najljepši, najteži i najopasniji izlet do sada........
nedjelja, 13. svibnja 2007.
TRIGLAV IN MY HEART
TRIGLAV (2864m) - 13.05.2007.
Ekipa: Zrinka i Zdenko
Krenusmo MI (odrasli i "razumni" ljudi, svjesni onoga što čine i što će ih, s obzirom na okolnosti, čekati...) u subotu oko 20.40 iz doline Krme prema Kredarici.
Dolje parkirana dva auta... slovenskih i zagrebačkih registracija...
Četrdesetak minuta hoda i srećemo još četiri čeone lampe. Pričaju na nekom čudnom, nisam znala definirati kojem jeziku... Dovikujemo se na engleskom, oni se spuštaju prema Krmi...
Noć mirna i posuta zvjezdama... mladi mjesec sja...
Noge mi nekako teške, svaki korak iziskuje napor...
Gubljenje tragova i markacija na oko sat i pol' do Kredarice (ako sam dobro ocijenila) i malo muvanja uokolo...
Zbog svega toga, priča se odužila taman do svitanja...
Ponovo beskrajno simpatičan (ovaj puta neki drugi) meteorolog...
Voljeni Triglav u oblaku...
Doručak, upoznavanje sa vlasnicima već spomenutog auta zagrebačkih registracija (dvojica mladih dečki koji su prvi puta u Sloveniji na planinarenju)... oko sat i po' spavanja... ćorenja... oliti knjavanja...
Triglav, a i Kredarica u još većem oblaku...
Dečki su već odavna krenuli prema gore...
Moje nedoumice... Jedan Slovenac odustaje od uspona, jer mu meteorolog rekao da na Triglavu danas neće biti sunca. No, rekao je i to da neće biti pljuskova, niti grmljavine... Definitivno nisam sigurna u to da li da se ide gore, bez obzira na onaj nadljudski napor cijele noći, a već sam i zabrinuta za dečke... Prvi puta na takvoj planini, a Triglav i dalje u oblaku...
Gledam prema gore... nazad u dom... pa opet pogled prema Triglavu kroz prozorčić Triglavskog doma...
Krećemo gore...
Nešto iznad dijela gdje je moj Tomi prošli puta kada smo bili ovdje odustao, ugledali dečke
Oko sat vremena ostajemo na tom mjestu... U tih sat vremena doživljavam trenutke koji daju dodatni smisao ili su uopće bit cijele priče zvane planinarenje...
Triglav me zove, a ja sam spremna... Spremnija nego ikada... Ionako ću gore bar pedeset puta (u čast Janezu koji nas je, onako smotane, na prvom planinarenju htio voditi gore... i iz ljubavi prema tome mjestu...)...
Ovo je tek treći puta...
Na manje od pola puta prema vrhu jedan slovenac koji je išao s Planike na Triglav i sada se vraća s vrha... Osmijeh i njegove riječi: "Zar nije prelijepo?"
Doslovce sam odskakutala na Triglav i s Triglava... Tu i tamo se pokazalo malo sunca... Iako s vrha nije bilo pogleda, nikada u životu nisam bila sretnija na planini...
Kredarica... Lijep razgovor s meteorologom... Ručak... Pokret prema Krmi... U šumi neposredno pred Krmom nešto kiše... Parking prazan, dečki su na konju...
Eh da... Dereze se nisu stavljale...
Snijega, mekanog... nešto malo ozbiljnije ima na sat i pol' - dva do Kredarice, a od Kredarice do Triglava na dva mjesta nešto ga malo više ostalo... na još nekoliko mjesta nešto ga puno manje ostalo...
A tebi iznad svega hvala za onih sat vremena... Bila sam ganuta svakim trenutkom... Bit svega je upravo u tome... S dečkima smo se na Triglavu sreli, u - kako su Martin ili Damir napisali u zahvali u knjizi na Triglavskom domu "baš kritičnom trenutku za njih"... U tih sat vremena što smo bili s njima, pomogli smo im, u dva škakljiva detalja da se spuste ... Jedan dio gdje se jednom po jednom... korak po korak... pokret po pokret govorilo što da čine... i drugi, gdje smo ih vezali špagom
Dva velika, velika, ogromna osmijeha...
Dočekala nas mala zahvala u osvrtu na njihovu avanturu u upisnoj knjizi Triglavskog doma...
Ostavljeno pisamce na autu u Krmi...
Nastavljamo emajlirati... Još im treba poslati četiri odlične fotke... U njihovom riječima i razmišljanjima danas - prepoznajem i sebe i svoje osjećaje...
Lijepo je dijeliti ono što svi osjećamo tamo gore...
aj em hepi
Ekipa: Zrinka i Zdenko
Krenusmo MI (odrasli i "razumni" ljudi, svjesni onoga što čine i što će ih, s obzirom na okolnosti, čekati...) u subotu oko 20.40 iz doline Krme prema Kredarici.
Dolje parkirana dva auta... slovenskih i zagrebačkih registracija...
Četrdesetak minuta hoda i srećemo još četiri čeone lampe. Pričaju na nekom čudnom, nisam znala definirati kojem jeziku... Dovikujemo se na engleskom, oni se spuštaju prema Krmi...
Noć mirna i posuta zvjezdama... mladi mjesec sja...
Noge mi nekako teške, svaki korak iziskuje napor...
Gubljenje tragova i markacija na oko sat i pol' do Kredarice (ako sam dobro ocijenila) i malo muvanja uokolo...
Zbog svega toga, priča se odužila taman do svitanja...
Ponovo beskrajno simpatičan (ovaj puta neki drugi) meteorolog...
Voljeni Triglav u oblaku...
Doručak, upoznavanje sa vlasnicima već spomenutog auta zagrebačkih registracija (dvojica mladih dečki koji su prvi puta u Sloveniji na planinarenju)... oko sat i po' spavanja... ćorenja... oliti knjavanja...
Triglav, a i Kredarica u još većem oblaku...
Dečki su već odavna krenuli prema gore...
Moje nedoumice... Jedan Slovenac odustaje od uspona, jer mu meteorolog rekao da na Triglavu danas neće biti sunca. No, rekao je i to da neće biti pljuskova, niti grmljavine... Definitivno nisam sigurna u to da li da se ide gore, bez obzira na onaj nadljudski napor cijele noći, a već sam i zabrinuta za dečke... Prvi puta na takvoj planini, a Triglav i dalje u oblaku...
Gledam prema gore... nazad u dom... pa opet pogled prema Triglavu kroz prozorčić Triglavskog doma...
Krećemo gore...
Nešto iznad dijela gdje je moj Tomi prošli puta kada smo bili ovdje odustao, ugledali dečke
Oko sat vremena ostajemo na tom mjestu... U tih sat vremena doživljavam trenutke koji daju dodatni smisao ili su uopće bit cijele priče zvane planinarenje...
Triglav me zove, a ja sam spremna... Spremnija nego ikada... Ionako ću gore bar pedeset puta (u čast Janezu koji nas je, onako smotane, na prvom planinarenju htio voditi gore... i iz ljubavi prema tome mjestu...)...
Ovo je tek treći puta...
Na manje od pola puta prema vrhu jedan slovenac koji je išao s Planike na Triglav i sada se vraća s vrha... Osmijeh i njegove riječi: "Zar nije prelijepo?"
Doslovce sam odskakutala na Triglav i s Triglava... Tu i tamo se pokazalo malo sunca... Iako s vrha nije bilo pogleda, nikada u životu nisam bila sretnija na planini...
Kredarica... Lijep razgovor s meteorologom... Ručak... Pokret prema Krmi... U šumi neposredno pred Krmom nešto kiše... Parking prazan, dečki su na konju...
Eh da... Dereze se nisu stavljale...
Snijega, mekanog... nešto malo ozbiljnije ima na sat i pol' - dva do Kredarice, a od Kredarice do Triglava na dva mjesta nešto ga malo više ostalo... na još nekoliko mjesta nešto ga puno manje ostalo...
A tebi iznad svega hvala za onih sat vremena... Bila sam ganuta svakim trenutkom... Bit svega je upravo u tome... S dečkima smo se na Triglavu sreli, u - kako su Martin ili Damir napisali u zahvali u knjizi na Triglavskom domu "baš kritičnom trenutku za njih"... U tih sat vremena što smo bili s njima, pomogli smo im, u dva škakljiva detalja da se spuste ... Jedan dio gdje se jednom po jednom... korak po korak... pokret po pokret govorilo što da čine... i drugi, gdje smo ih vezali špagom
Dva velika, velika, ogromna osmijeha...
Dočekala nas mala zahvala u osvrtu na njihovu avanturu u upisnoj knjizi Triglavskog doma...
Ostavljeno pisamce na autu u Krmi...
Nastavljamo emajlirati... Još im treba poslati četiri odlične fotke... U njihovom riječima i razmišljanjima danas - prepoznajem i sebe i svoje osjećaje...
Lijepo je dijeliti ono što svi osjećamo tamo gore...
aj em hepi
Pretplati se na:
Postovi (Atom)