TRIGLAV (drugi zimski uspon)

TRIGLAV (2864m) - 29.12.2007.
Ekipa: Filip, Zrinka i Zdenko

Planinarsku godinu 2007.-u zaključili smo, kako u vodiču zimskih uspona piše - plezalnim zimskim vzponom na kraljevsku turu već spomenutog vodiča...
29.12.2007. - najviši vrh Julijskih alpa, 2864m visok Triglav.
Nešto od tehničkih detalja?
Išlo se, naravno, iz doline Krme... Snijeg tvrd, škripi pod nogama... I tako sve do samog vrha. Bez dereza do Triglavskog doma na Kredarici. Od Kredarice do vrha neizostavni su dereze i cepin. Snijega više nego u prvom mjesecu ove godine, ali leda puno manje. Ovaj zimski uspon cijelo vrijeme prati onaj uobičajeni - ljetni. Vrh okupan suncem. Pogled spektakularan. Spavanje na Kredarici. Povratak u Krmu. Dereze do pola puta, zatim trčkaranje, uz povremeno klizanje i tako sve do auta.
Maestralno, nema šta!

No, istina je ipak bila nešto drukčija...
Nakon ozljede, dvomjesečnog neplaninarenja, tragedije na Poncama... Uljuljkana u svakodnevni život, totalno bez samopouzdanja i sa tisuće pitanja u glavi...
Želim li ja to uopće?
Mogu li?
I da bivši nije "dopustio" da na "njegov vikend" i Filip ide s nama, definitivno se tu subotu ne bih uopće dizala iz kreveta, nego ostala sa svojim dvojbama u sivilu okupanom Zagrebu...
Želim u planine, ali više nisam sposobna ići...
I tako sam se našla s torbom na leđima, gojzama na nogama, štapovima u ruci i čeonom na glavi rano, rano ujutro u dolini Krme...
Jedan korak... dva, a bome i tri...
I tako pomalo... zapljuskuje me svježi alpski zrak... Snijeg čarobno škripi pod nogama... Za zimu, moglo bi se reći, podosta planinara na putu...
Ponovo čujem onaj doista iskreni "Dobar dan!", uz isto tako iskreni osmijeh i želju da onaj kojeg pozdravljamo uistinu bude DOBRO...
Kredarica... Ponovo isti meteorolog i njegov kompić
Klopa, cuga, rasterećivanje ruksaka, dereze na gojze, cepin u ruke i put pod noge...
Savršen zimski uspon na najviši vrh Slovenije... Polako se savladavaju prepreke, korak po korak... Sa svakim korakom, savladava se i strah, te se nekako uspijevam nositi i s njime...
I ono što uvijek primjećujem na Triglavu... Nevjerojatna količina pažnje, razumijevanja i strpljivosti među ljudima... Između nas koji se mimoilazimo na putu, samo u ovim uvjetima - još istaknutije...
Osmijeh i pitanje: "Ide?"
Moj odgovor: "Preživjet ću."
Alpinist koji se Slovenskom popeo gore, a Pragom će ići dolje...
Osjećam onu poznatu Messnerovu rečenicu... Bilo obični izletnici ili najslavniji alpinisti, iako nas različiti motivi vode... Ovdje smo svi isti, jednako vrijedni...
Jednim okom uvijek pratim Filipa... Dva teža detalja i nakon toga ubrzava korak... Savršeno kroči, gledam njegov dragi lik... Ponovo je na vrhu prvi... Čeka... Slika ekipu Slovenaca koji su već tamo...
Poklon Kralju...
Iako sam ovdje šesti puta unazad nešto malo više od godinu dana, pogled još nikada nije bio ovakav... Niti oblačka, a daljinama nema kraja... Danijel iz Matice, kojega ćemo kasnije upoznati na Kredarici, kaže da je s Kredarice vidio i Sljeme...
Ostajemo na vrhu sami... Još neko vrijeme, pa silazak... Ovaj puta je sve savršeno isplanirano i na Kredarici smo za dana
Nazdravljamo borovičnim žganjem... Neki silaze prema Krmi, a neki uživaju u pogledu na gašenje jednog savršenog dana... Ovdje je i ekipa iz GRS-a. Sutradan u zoru spremaju se na vrh. Sjedimo još malo... Jedan od GRS-ovaca sjedi pored nas... Malo pričamo, potpuno je smiren i smiješi se... Kao da je znao što me muči. Kao da je znao za moje noćne more u kojima je u raznim verzijama, tužna priča sa Ponca imala sretan završetak, uz očaj buđenja i tragičnu istinu. Kao da je znao da nema mira u tolikim razgovorima i pametovanjima oko te tužne priče... Čujem ga kako govori, a pogled pun razumijevanja i ljubavi: "Ne, nisam bio tamo. Bili su moji prijatelji... Znaš, to se može dogoditi svakome. Naročito, ako radiš ovo što mi radimo"...
Upoznavanje s Danijelom iz Matice, ovisnikom o feratama i zaljubljenikom u zimske uspone... Dug razgovor, pokazujemo mu slike s današnjeg uspona, kako bi si uspio dočarati što ga očekuje drugo jutro...
Noć, jutro... Dočekujemo nevjerojatan izlazak sunca...
Danijel samo što nije krenuo... Žena s osmijehom na usnama... Fotografira... Zaželjeli smo Danijelu sreću... I ona...
Pratimo njegov uspon... Vrlo sigurno prošao je ona dva teža detalja... Sada možemo prema Krmi. Sa Triglava upravo silazi Slovenac kojemu je od Krme do vrha trebalo točno 3 sata i 20 minuta... Stariji gospodin, neobično simpatičan i veseo... Kao da se ispričava: "Znate, to ja sam sebe testiram"... Gledajući njega, shvatila sam da i jurnjava ne mora biti samo jurnjava. Upoznavši ga, uvidjela sam da i u tome postoji užitak. Svaki od nas ima svoj put i svoj način, i svakoga treba poštivati.
Spust u Krmu. Auto ne pali. Crko! Guranje po snijegu i ledu. Ništa.
Jedina šansa nam je naš brzi Slovenac iz Postojne. No, njemu se izgleda ne žuri na ručak. Uskoro silaze druga dva Slovenca, nesebično odlučni pomoći. Ili nas pogurati, ili odšlepati do prvih kuća. Guramo auto nizbrdo, pa uzbrdo... Pa opet nizbrdo, ne bi li dobili na zaletu, ali ništa... Led nas koči koliko god se trudili...
Uz glasan smijeh, plezalnu vrv i dva karabinera, radimo slovensko-hrvatski navez između dva auta... Koji metar i auto pali, radi ko urica
Očito, ovdje sam došla zaliječivati rane... A bome sam ih i zaliječila.
Moj ljubljeni Triglav...
Samopouzdanje se vratilo sa izgubljenog mjesta...
Razmišljam o idućem vikendu...
Idila...

Na moj mobitel stiže SMS od bivšeg...

Dok smo mi ispraćali onaj prekrasan dan na Kredarici, u Zagrebu je Tomislav doživljavao pravu malu dramu...
Nisu nam htjeli ništa javljati, dok nisu bili sigurni da smo se spustili u dolinu...
U subotu navečer, šetao je svog psića, plavooku igračkicu od nepunih 6 kila... Pored njih je prolazila starija žena i iz čista mira, ničime izazvana, svom snagom je opalila psetance štapom po oku...
Vid je izgubio, ali je podvrgnut operaciji, ne bi li bar oko ostalo na svome mjestu... Sve je neizvjesno...
Svakim metrom napravljenim iz doline Krme prema "civilizaciji", sve više i više smo u njenoj surovoj realnosti...
U glavi mi bubnja rečenica mog najmlađeg djeteta... Nakon što me ponovo zamolio da prokomentiram njegovog tisućusedamstoosamdesetisedmog nacrtanog morskog psa, na što sam taj puta rekla: "E Davide, ovaj mi je stvarno ružan. Izgleda mi nekako opasno"..., pogledao me svojim nevino-dječjim očima i rekao: "Ali mama! Ljudi su ružni. A morski psi su lijepi!"

Eto... Zato volim ići u planine... U tih par sati ili dana... Bar tada...
I morski psi...
I ljudi...
Jednako su lijepi...


SLIKE

KORITNIŠKI MALI MANGART - VIA DELLA VITA

KORITNIŠKI MALI MANGART (2393m) - 15.09.2007.
Ekipa: Filip i Zdenko

VIA DELLA VITA

MANGART - VIA ITALIANA

MANGART (2679m) - napisao Filip - 15.09.2007.
Ekipa: Filip i Zdenko


Subota 15.09. Mangart. Spust na bivak Nogarra, zatim po ferrati Via Italiana do Mangartskog sedla, od kuda smo krenuli po Slovenskoj poti na vrh, te silazak po Talijanskoj poti. Spust do bivka je dosta strm i vodi po blatnjavom terenu, pa treba biti oprezan da se ne dogodi kakva ozljeda. Inače, nakon 15 minuta laganog trčkaranja stižemo do bivka. Na bivku smo se dobro najeli i krenuli put pod noge. Pogledi su prekrasni, pred vama je veličanstvena Sjeverna mangartska stijena, malo se okrenete i ugledate divlji greben Ponci. Pogled prema dolje otkriva svu ljepotu Mangartskih jezera, koja se sjaje poput dva prekrasna plava oka. Malo dalje pogled seže na austrijske Alpe: Grossglockner, Sonnblick...

Ulaz u ferratu nije zahtjevan. Ulazite u relativno široku policu koja je osigurana sajlom. Njome idete koju minutu, dvije i stižete do malog okanca, ili rupe u stijeni, kroz koju se prolazi. Cijeli prolaz kroz rupu je osiguran sajlom, ali izlaz je dosta zahtjevan zato što vam je sajla predaleko i nemate od nje koristi. Oslonite se na snagu ruku i popnete kroz uski prolaz i izađete iz rupe. Ovdje ponovno dolazite na policu, koja je također osigurana. Nakon ovoga slijedi najopasniji dio na ferrati. Treba prepriječiti 3 metra dugu priječnicu po okomitoj stijeni gdje nema baš puno mjesta za staviti nogu. Ovaj dio je osiguran sajlom, ali klin koji drži sajlu je iščupan, pa od nje nema koristi, jer vas previše vuče unazad, te ovaj dio prolazite alpinističkom tehnikom. Nakon ovoga izmjenjuju se mali usjeci u strmoj stijeni, kraće priječnice, par polica i dolazite na kratko smirivanje puta. Smirivanje je mala zelena oaza u sirovoj i strmoj stijeni. Nakon toga slijedi još strmiji, ali također savršeno osigurani dio puta. Prvo idete dosta prevjesno u strmu stijenu, te priječite usku policu (dosta krušljivo) do klinova za noge po kojima okružite prevjesni dio stijene na kojem ispod vas šine opak, ali opet prekrasan pogled na 800 metara dubine do podnožja stijene. Slijedi par uskih polica, usjeka i jedan okomiti dio koji vas po stepenicama zabijenima u stijenu vodi okomito kojih pet metara, nakon čega dolazite do najstmijeg dijela na stijeni. Treba okružiti sasvim okomitu stijenu po željeznim stepenicama (sajla uvijek prisutna). Najveći problem ovdje je što jedna stepenica nije savršeno čvrsta, pa vam nije svejedno. Nakon ovoga još samo strmo penjanje po rubu stijene, prolazak kroz strmi i krušljivi usijek u stijeni i na Mangartskom ste sedlu. Ovdje se odmorite i divite veličanstvenom Mangartu iznad vas, koji poput oklopljenog diva gleda na vas - obične ljude koji se po njemu penjete.

Ovdje smo se odvojili na Slovensku pot koja je zaista savršeno speljana kroz ogroman usijek u stijeni. Prvo prolazite par polica, zatim malo hodate po rubu stijene, te dolazite do najopasnijeg dijela na tom putu. Treba proći preko uske i krušljive police (osigurano novom sajlom) koja je dosta izložena padajućem kamenju, kao i cijeli ovaj put. Zatim ponovno dolazite na rub stijene na kojem treba biti oprezan, jer pad je ovdje nedopustiv (nije osigurano). Nakon toga prolazite još par polica, da bi došli do zadnjeg (neosiguranog), ali i najljepšeg dijela puta. Ovdje nas je, na žalost, uhvatila magla koja nas nije pustila sve do silaska. Ovaj zadnji dio je plezanje po dosta krušljivoj stijeni koje pruža pravi užitak i ispunjava vas na svakom koraku. Nakon 15 minuta smo na vrhu 2678 metara visokog Mangarta. Na vrhu uvijek nešto pojedemo, nađemo si neku ekipicu s kojom ćemo popričati, poslikamo se i uživamo u pogledu (ovaj put ne).

Spust preko Talijanske poti prvo ide 20 minuta po strmom i krušljivom terenu, malo po strmim siparima u stijeni i dolazimo do zahtjevnijeg dijela (nema niti ovdje nikakvih problema). Sajle su sve nove i spust su nam jedino otežavala manja snježišta na kojima se ne smijete poskliznuti da nebi bilo adio. Došli smo na Mangartsko sedlo i još imamo pet minuta po laganom i travnatom terenu do auta (pravi odmor za noge).

P.S. Jedan prekrasan i fantastičan izlet koji bi svakoga zadovoljio, svaki dio puta je pravi užitak.
P.S.2 Via Italiana je zaista najbolje osigurana ferrata i zaista vam nigdje ne fali ni sajli, niti klinova.
P.S.3 Sada se još nadam posjetiti Via della Vitu i Golu Nordest na Viš, za koje kažu da su, uz Via Amaliu i Via Italianu - najteže četiri ferrate u Julijskim Alpama.

Hvala!


SLIKE

TRIGLAV - DOLINA KOT - DOM VALENTINA STANIČA - KREDARICA - TRIGLAV

TRIGLAV (2864m) - 02.09.2007.
Ekipa: Ana, Tomi, Zrinka i Zdenko

Iz prekrasne doline Kot do čarobnog doma Valentina Staniča put Kredarice prema Triglavu, jednoj princezi za njen deveti rođendan...


SLIKE

JOF DI MONTASIO - MONTAŽ - VIA AMALIA

JOF DI MONTASIO - MONTAŽ (2753m) - napisao Filip - 25.08.2007.
Ekipa: Filip, Zrinka i Zdenko

25.08. subota, Montaž iz Zajzere po ferrati Via Amalia, te po Findeneggovom ozebniku do vrha. Spust po Pipanovim ljestvama na planinu Pecol sa druge strane Montaža.
Nakon što smo oko 5h30min ostavili jedan auto na planini Pecol, u 7h stižemo u Zajzeru sa drugim autom i krećemo.
Do Rif. Grego imate pola sata hoda po šumskom terenu. Teren je bio dosta blatan, kao da je nedavno kiša pala. Mali odmor na Riffugio Gregu, te krećemo prema bivku Stuparich (1578m) pod sjevernom stijenom Montaža. Do bivka se prvo spuštate po strmom i dosta izloženom šumskom terenu, pa priječite suho korito, te ponovno penjete po niskom raslinju.
Ovdje dosežemo bivak. Od bivka do ulaza u feratu, imate otprilike 45 minuta.
Stavljamo kacige, pojaseve i krećemo. Prvo se dvije minute penjete po dosta izloženoj i krušljivoj stijeni do prvih osiguranja. Ovdje počinje žestoko, te nema opuštanja do vrha. Priječite par polica, prolazite par manjih žljebova i kamina do dolaska na jedno od ključnih mjesta. Treba popesti vertikalu od 5 metara. Osigurana je sajlom, ali na stijeni nemate gotovo nigdje za staviti nogu, tako da ovaj dio prolazite na snagu ruku - kojima se vučete na sajli, a noge nemaju oslonac, pa budete sretni, ako uspijete naći malu udubinu na stijeni, da barem nožne prste negdje stavite. Dalje slijedi još žljebova i jedna polica koja je osigurana sajlom, ali je toliko uska da se morate okrenuti prema stijeni i ponovno - samo se držite za sajlu i nogama tražite oslonac negdje u stijeni, da ne bi ostali visjeti na sajli. Sada idete po rubu stijene do 5 metara visokog kamina koji je okomit, ali je osiguran sajlom i stepenicama za noge. Stižemo do usjeka u stijenu. Kada ga prođemo, ovdje je najteže mjesto na ferrati.
Treba popesti 10-15 metara visok kamin, koji je vertikalan i ovdje stvarno osjetite težinu ruksaka. Osiguran je sajlom i ima par klinova koji, ako ih uspijete doseći nogom - dosta pomognu. Nakon ovog, prolazite po strmom rubu stijene osiguranom sajlom, te dolazite do kraja prvog dijela ferrate koji je savršeno osiguran.
Ovdje malo predahnete. Najteže stvari su iza vas, ali ne i najopasnije. Ovaj dio je jako slabo osiguran. Prvo morate preplezati par strmih stijena, te dolazite do najopasnijeg dijela na ferrati. Sajlu je zamijenio konop po kojem treba priječiti sa jedne stijene na rub kratke police, a ispod vas dobra dubina do podnožja stijene. Ako vam se to ne sviđa, možete priječiti glatku stijenu, koja je isto osigurana konopom, ali taj konop je u raspadnom stanju, tako da ne znam koja je odluka opasnija. Ovu glatku stijenu prolazite čistom plezalnom tehnikom i nadate se da neće biti problema. Tada priječite manji sipar gdje je nekoć ležalo snežišče. Idete dalje po dosta strmim stijenama koje su jako krušljive, tako da oprez mora biti velik.
Ovdje se opet možete malo odmoriti. Nakon odmora, slijedi priječenje izloženog sipara, pa onda po detaljima gdje idete po glatkoj stijeni koja je (ne)osigurana sa pokidanom sajlom, a ispod vas ima kojih 700 metara do podnožja stijene. Nakon toga po strmim travama koje su bile malo mokre, tako da je to bilo dosta adrenalinski. Dolazite do nekakvog prijevoja gdje se otvori stravičan pogled na Dunju - dolinu u koju pada 2200 metara visoka zapadna stijena Montaža. Ovdje se spustite po strmim i po mom ukusu, previše izloženim travama u zapadnoj stijeni Montaža. Ove travke su osigurane nekakvom sajlom koja kao da su je koristili još u dalekoj prošlosti. Dosta je raščupana, pa pazite da se ne porežete. Nakon toga strmi sipar, a pogled zaista seže u bezdan. Prođete ga, te još par strmih, neosiguranih dijelova do dolaska na veliku policu na kojoj nema osiguranja. Po njoj idete 5 minuta, te se pred vama stvori bivak Suringar (2430m).
Ovdje je kraj Via Amalie, te do vrha imate još sat vremena po Findeneggovom ozebniku.
Bivak Suringar je smješten na zaista nevjerojatnom mjestu. Visoko u zapadnoj Montaževoj stijeni nad strašnim ambisom.
Ovaj ozebnik koji slijedi je sasvim neosiguran, te je jako opasan zbog kozoroga koji su visoko u ozebniku, te bacaju kamenje potpuno besramno. U ozebniku imate čitav niz uskih polica, krušljivih stijena, te par uskih kamina. Najteži dio ozebnika je jedan 3 metra visok kamin koji je sasvim vertikalan. Penje se tako da se zavučete u njega, malo popenjete, te stavite ruke na vrh kamina i dignete cijelo tijelo na jačinu ruku. Drukčije ne možete. Nakon toga, još par strmih i jako krušljivih stijena. Na jednoj od njih me sasvim nenadano pogodio kamen veličine šake u kacigu. Malo se osjetilo, ali kacigi ništa. Saznajete da vam kaciga zaista treba. Nikada dosta opreza.
Ovdje se ozebnik dosta položi i izađete na greben po kojem imate još pet minuta do vrha Montaža (2754m).
Na vrhu nam se spustila noć, te smo imali noćni spust na Pecol. 20 minuta po grebenu na drugu stranu, te spust po 60 metara visokim Pipanovim ljestvama. Još par stijena bez osiguranja i sa osiguranjima, te dolazite na sipar pod južnom stijenom Montaža. Odavde do parkirališta na planini Pecol smo išli još sat i pol po laganom terenu, praćeni dosta jakim vjetrom, koji nas je ubijao u pojam.
Sasvim riknuti stižemo na planinu Pecol.

P.S. Sigurno najduža ferrata u Julijskim Alpama, ali i vjerojatno najnapornija. Po onome što sam čuo, s njom se mjeri samo Via della Vita na Vevnicu, te Via Italiana na Mangartu, koje su kraće.
P.S.2. Ako se odlučite ovo napraviti, sigurno nećete požaliti. Iako najopasnija i najteža do sada, meni je daleko najljepša.


SLIKE

VOGEL

VOGEL (1922m) - 06.08.2007.
Ekipa: Ana, Tomi, Filip i Zrinka

Iako nije "over", ipak je vrijedilo zabilježiti. Kao i uvijek kada mu se vratimo...


SLIKE

PRISOJNIK - KOPIŠČARJEVA - JUBILEJNA

PRISOJNIK (2547m) - napisao Filip - 04.08.2007.
Ekipa: Tomi, Filip, Zrinka i Zdenko

Subota, 04.08. - uspon na Prisojnik po Kopiščarjevoj poti na Prednje okno, dolje po Jubilejnoj poti na Zadnje okno.
Uz to je Razor bio u planu, ali kad smo već došli pod stijenu koju treba popesti do sedla Planja, pao je mrak, pa smo se odlučili za noćni spust na Vršič.
Krenuli smo sa Tičarjevog doma na Vršiču. Idete laganom stazom prema Poštarskom domu, te se na jednom dijelu odcijepi put na Prednje okno. Nakon kojih petnaestak minuta ste pred stijenom. Već je sam početak žestok i tu se vidi da ovdje nema opuštanja. Pratite malu policu (osigurano sajlom). Zatim se treba malo popesti po glatkoj stijeni, koja je osigurana klinovima za noge (dosta previsno). Odmah slijedi sajla i jedan od najopasnijih dijelova. Kratko zaokružujete glatku stijenu koja je osigurana sajlom, tako da nije problem. Ovo je taman da osjetite težinu ruksaka. Zatim dvije minute, prvo po uskoj stazici osiguranoj sajlom, te dosta strmoj stijeni uz sajlu, te par stepenica za nogu. Slijedi 10-15 minuta smirivanja po stazici koja vodi po strmom niskom raslinju na stijeni.
Ovdje ugledate Ajdovsku deklicu u punom sjaju i malo se odmorite. Slijedi 45 minuta izmijenjivanja osiguranih i neosiguranih dijelova na ne toliko strmoj, ali dosta krušljivoj stijeni. Nakon toga slijedi ponovno žešći dio. Dolazite do krušljivog niza polica osiguranih sajlom. Na nekim dijelovima polica se prekida, te idete po željeznim stepenicama, a pod vama kojih sto metara zraka. Ovaj niz polica vas vodi do kamina koji slovi za najteži dio, što po meni nije. Istina, treba se popesti 15 metara okomito, ali je savršeno osiguran. Sajla, stepenica, klinova (milina). Nakon toga ulazak u usijek u stijeni, koji je, po meni, najteži dio. Traje oko 3 minute. Prvi dio ima par uskih provlačenja, ali izlazak iz njega je tako uzak da morate leći na bok, jer inače ruksak zapinje gore za stijenu. Ovdje idete isključivo na snagu ruku, te se vučete za sajlu. Nakon izlaska iz usjeka, još par sajli po strmoj stijeni, pa opet lagano smirivanje do Prednjeg okna.
Ovdje se priključuje Hanzova pot, ako ste ju presjekli na Prednje okno, a niste išli njom do vrha. Mali odmor i dalje put pod noge. Idete malo po normalnoj stazici, pa opet stijena koju treba popesti, te se po njoj spustiti do Prednjeg okna. Penjanje po toj stijeni nije baš osigurano, par sajli, ali nije preteška. Pazite da ne srušite koji kamen!
Nakon što ju popenjete, po njoj se i spustite. To je malo žešće, ali je jako dobro osigurano.
Već gledate Prednje okno u punom sjaju! Izgleda nevjerojatno (prekrasno). Kada uđete u okno, nema osiguranja, a teren je dosta nesiguran i jako krušljiv, tako da ovdje treba biti jako oprezan. To prođete, te dođete do izlaska iz okna, koji je opet savršeno osiguran. Čitav niz metalnih stepenica uz sajlu pružaju pravi užitak penjanja.
Kada izađete iz Prednjeg okna, sunce vas obasja... Otvori se pogled na Jalovec, a tek pogled nazad u okno... Ne znate što je ljepše.
Slijedi još sat vremena po grebenskoj poti do vrha, koja nije ništa manje opasna od Prednjeg okna. Cijelo vrijeme idete dosta izloženim grebenom i svaki pad bi bio adio. Većinom prati južni dio grebena koji je nešto položeniji. Izmjenjuje se čitav niz sajli i klinova, ali ima i dosta neosiguranih dijelova na samom grebenu, gdje je staza širine dva, tri pedlja. Pred kraj se penjete po par krušljivih stijena bez osiguranja, te se spojite sa južnom poti.
Još dvije-tri minute i na vrhu ste. Po meni vrh - koji ima najljepši razgled u Julijskim Alpama.
Klopa, cuga, kratki odmor i put pod noge.

Sa vrha se spuštate po južnoj poti kojih 5 minuta, te se put odcijepi za Mlinaricu i Zadnje okno. Ovdje odmah počinje žestoko i tako sve do kraja (koja 2h i 30min). Prvo slijedi nekakav položeni kamin, visok oko 5 metara, po kojem se treba spustiti pažljivo, uz pomoć sajle i par klinova za nogu. Nakon toga se otvori stravičan bezdan do podnožja sjeverne Prisojnikove stijene. Slijedi 15 minuta po krušljivom terenu bez osiguranja, a staza širine najviše 30cm. Nije baš ugodno ovdje pasti. Dalje slijedi dugačak niz polica koji traje kojih sat vremena. Ovo je sve osigurano sajlom, ali jako je krušljivo i dosta nesigurno. Par puta ne vjerujete gdje vas put vodi, jer je staza toliko uska, a tisuću metara niže tlo - nije ugodan pogled. Slijedi uspon po stijeni gotovo okomito, da bi se došlo na drugu stranu gdje je svijet puno položeniji. Pet minuta smirivanja, po ponovno nesigurnom terenu, ali puno položenijem. Nakon toga, ponovno čitav niz polica (nekih pola sata). Ovo je sve osigurano sajlom, ali na par dijelova je ili iščupan klin ili nedostaje par metara sajle, pa je dosta adrenalinsko. Nakon tog niza polica, dolazi 5 minuta po jako, ali jako uskoj i krušljivoj polici bez osiguranja - sve do ulaska u Zadnje okno. Ono je nešto manje nego prednje, ali opet prekrasno. Jako je krušljivo. Izgleda poput nekakvog rudnika. Kada izađete iz okna, slijedi 20 metara gotovo okomitog spuštanja po stijeni. Ovo je osigurano sajlom, ima tri klina za nogu, a ostalo - traži rupe u stijeni za staviti nogu i snađi se. Ovdje ima još pola sata po sajlama, klinovima, krušljivom i neosiguranom terenu. Tada izađete na sipar koji vas dopelja do podnožja stijene koju treba popesti do sedla Planja.
Tu pada noć, čeone na vuglu i pada odluka da idemo na Vršič. Hodali smo četiri sata do Vršiča (prvi puta kako piše na tabli). Teren vodi kroz nisko raslinje, malo kroz šumu, malo priječenje vododerina. Opasno, a slabo osigurano. Stižemo na Vršič, spavamo u autu i ujutro polazak za Bohinj.

P.S. Zadnje okno je najopasnija i daleko najvrtoglavija staza na Prisojnik.
P.S.2 Prednje okno je najbolje osigurano i tehnički najzahtjevnije.
P.S.3 Hanzova na Prisojnik je najduža i fizički najnapornija, ali po meni - najljepša staza na Prisojnik.
P.S.4 U svakom slučaju - posjetite sve tri. Nećete požaliti (ovo su sigurno tri najteža markirana puta u Sloveniji).




SLIKE

MOJSTROVKE - HANZOVA

MOJSTROVKE - MALA MOJSTROVKA (2332m), VELIKA MOJSTROVKA (2366m) i ZADNJA MOJSTROVKA (2372m) - napisao Filip - 01.08.2007.
Ekipa: Tomi, Filip, Zrinka i Zdenko

01.08.2007. - Hanzova pot na Malu Mojstrovku, te dalje po grebenu na Veliku i Zadnju Mojstrovku.
Kreće se od Erjavčeve koče (1525m) pod Vršičem po niskom raslinju. Dosta puta je zaraslo, pa se manje ili više borite sa granama. Nakon kojih 45 minuta, možda pola sata - dolazite do sedla Vratica, od kuda se usmjerite lijevo (na desno Sleme). Na sedlu se možete ugodno opustiti ili odmoriti i uživati u prirodi. Nakon odmora idete još pet-deset minuta do ulaska u stijenu. Zapravo, sam je ulazak možda i tehnički najzahtjevniji dio ferate. No, sve je super osigurano i nema problema. Nakon toga slijedi kratak dio bez osiguranja po dosta krušljivom dijelu, no niti ovdje nema problema, ako ste pažljivi. Nakon toga slijedi čitav niz polica, hodanja po samom rubu stijene. Ferrata je zaista dosta izložene i jedna od najstrmijih u Sloveniji, ali je savršeno osigurana, te pruža pravi užitak u penjanju. Vidicu su prekrasni, ali pravi pogled i nagrada za ovo čeka tek na vrhu. Nakon što smo prošli najteži dio, došli smo kao na nekakvo sedlo ili prijevoj - točno pod vršnom stijenom Male Mojstrovke. Tu se možete odmoriti, nešto popiti i uživati u pogledu na neboder koji se diže iz Tamara - Jalovec, greben Ponci, a na drugu stranu od Prisojnika, Triglava, Škrlatice, preko Špika i cijele Martuljkove skupine. Nakon klinova i sajli, na svakom koraku - nemojte se opustiti. Vršna stijena traje samo pet minuta, ali je dosta strma i nema uopće osiguranja. Ovo je pravi užitak ili poslatica za kraj. Na vrhu Male Mojstrovke se odmorite, nešto pojedete i preporučam da još malo istražujete dalje po nemarkiranom grebenu Mojstrovki.

Napomena: za Hanzovu pot preporučam kacigu, iako je ja nisam imao i budite pažljivi da ne srušite kamen na nekoga, jer ne bi bilo veselo.

Dalje po grebenu do Velike Mojstrovke ima oko 10 minuta. Put nije problem, samo je dosta krušljiv i morate biti oprezni. Dio do Zadnje Mojstrovke je dosta opasan, jer ima par rupa na grebenu, strašno je krušljivo, a u jednom trenutku dok penjete vršnu stijenu ispod nogu imate stijenu, te provaliju sve do Tamara. Spust na Vršič po južnim pobočjima Mojstrovki, te zadnji užitak zaletiti se niz sipar, te ste dolje za pet minuta. Na Tičarjevom domu je jedna od najboljih ponuda hrane u svim slo domovima, pa se najedete koliko hoćete. Još 5 minuta se spustiti do Erjavčeve koče. Dok neki voze i muče se, drugi uživaju i spavaju.

P.S. Ova ferrata je prekrasna (kratka, ali slatka), te po meni zaista nije preteška, niti strašna kako neki to opisuju, nego je pravi užitak. Ne mogu reći da nije opasna, ali zaista je savršeno osigurana gdje treba i možete se stopiti sa stijenom i uživati u ljepotama prirode.


SLIKE

MONTAŽ

MONTAŽ (2754m)
Ekipa: Tomi, Filip, Branko, Mladen, Zdenko i Zrinka

Sa Pecola klasični uspon na Montaž po Pipanovim ljestvama u ugodnom društvu...
SLIKE

TRIGLAV - PLEMENICE - TOMINŠKOVA

TRIGLAV (2864m) - napisao Filip - 21.07.2007.
Ekipa: Tomi, Filip, Zrinka i Zdenko

Uspon preko Plemenica, spust na Kredaricu i tamo spavanje, te silazak preko Tominškove natrag u Vrata.

Dan 21.07. - oko 8 ujutro krećemo iz doline Vrata premo prijevoju Luknja. Put do Luknje zaista je lagan. Prvo kroz šumu, pa još malo vegetacije. Jedini teži dio je sipar do Luknje po kojem se dosta iscrpite (kako tko!). Iz Vrata do Luknje treba oko 2 sata. Na Luknji odmor, punjenje trbuha i ono što me iznenadilo, nije uopće bilo puno ljudi. Nakon odmora, odmah se kreće u stijenu. Navodno je ta stijena najteži dio puta, jer je dosta izložena, a vodi kroz uske i strme prolaze. Stijena je čvrsta, osigurana i po meni i nije neki problem ovo proći. Kada prođete ovu stijenu, put se smiruje. Još uvijek hodate po dosta izloženom svijetu, ali osjećate se sigurno. Ovaj dio puta je fizički najnaporniji, zato što se mora dosta plezati, raditi velike korake i cijelo vrijeme se penjete. Nekoliko odmora na ovom dijelu i nastavljamo dalje. Pred krajem ovog dijela puta smo majka i ja malo spušili marku, pa smo iskusili i malo pravog alpinizma. Nakon još malo pentranja po krušljivom kamenju i trusnim stijenama, dolazi zadnja prepreka prije Plemenica. To je strma stijena koja nudi pravi alpski doživljaj. Strma provlačenja, priječenje stijene i naravno plezanje. Sve je super osigurano i uspon ide bez većih problema. Kada se popnete na tu stijenu, sa nje se još morate spustiti na Plemenice. Samo pažljivo, jer je stijena trusna.
Na Plemenicama smo, sunce grije, a mi radimo pravi piknik. Čista uživancija u svježem zraku i prirodi koja vas okružuje.
Tu se već vide i poznati velikani: Jalovec, Mangart, Razor, Planja, Stenar, Škrlatica, Rokavi, Dolkova špica, Kukova špica, itd.
Nakon odmora nastavljamo putem dalje. Prolazimo Plemenice i do vršne stijene Triglava dijeli nas još samo pet minuta po siparu. Vršna stijena je sa ove strane manje osigurana nego sa Kredarice, ali ovdje gdje nije osigurana, vi se stapate sa stijenom i doživljavate pravi užitak.

Nakon pola sata po stijeni, vi ste na najvišem vrhu Slovenije i Julijskih Alpa, 2864m visokom Triglavu.

Meni je ovo drugi put gore. Prvi put je bio u prvom mjesecu ove godine, pravi zimski uspon. Mojoj majci već četvrti put, a mom bratu prvi put, te sam sretan i ponosan na njega, jer mi je zaista drago da on bude sretan.

Spust na Kredaricu je zaista najmanji problem, jer je sve savršeno osigurano, a da ni ne pričamo kakva je razlika spuštati se ovim putem po zimi i po ljeti. Na Kredarici smo se pošteno najeli, a nakon toga u krpe.

Dan 22.07. - Doručak u osam ujutro i polazak prema dolini Vrata u 8:30h. Prvi plan je bio da se spustimo čez Prag, ali kada smo došli na račvanje puteva, odlučili smo krenuti Tominškovom poti dolje. Tko ovo odluči, sigurno neće požaliti, jer će tako upotpuniti sebe iznutra, a doživjet će pravi triglavski doživljaj.
Put je sigurno jedan od opasnijih u Sloveniji, jer cijelo vrijeme idete uz stijenu, kroz uske police, a izloženi ste provaliji sve do doline. Kao i Plemenice, i ovaj put je savršeno osiguran. Cijelim putem se morate paziti, izmijenjuje se čitav niz zamki koje morate proći, ako želite dalje. Najteži dio puta je negdje na sredini, morate proći sa jedne stijene na drugu po zaista uskoj polici koja nema osiguranje, a krušljiva je. Kada ovo prođete, imate još sat vremena strmog spuštanja do ulaska u šumu. Ima jedan problem prije šume, a to je stijena na kojoj je sajla, a ispod su zabijene stepenice po kojima morate okružiti stijenu. Problem je što, ako padnete, padate u dolinu. Po šumi nije problem, samo se pazite, jer je put strm i vodi po nekakvim malim stijenama i sve je puno korijenja na koje se možete spotaknuti....

Dolazak do doline i laganini staza do Aljaževog doma gdje pojedete nešto i zapalite za Zagreb.
Pocrvenite i peče vas vrat, ali sve se to isplati, jer ste prošli jednu od najljepših avantura Julijskih Alpa.


SLIKE

PRISOJNIK - HANZOVA

PRISOJNIK (2547m) - napisao Filip - 01.07.2007.
Ekipa: Filip, Zrinka i Zdenko


Opis Hanzove poti na Prisojnik (2547m):

01.07. u nedjelju, zaputili smo se iz metropole prema Koči na Gozdu (1226m), ishodišne točke za uspon po Hanzovoj poti. Kada smo stigli do koče, meznuli smo jedan sendvič, spremili opremu i put pod noge.

Prvih 15 minuta puta ide se po siparu lijevo-desno do podnožja Prisojnikove sjeveroistočne stijene. Kacige na glavu, štapovi u ruksak i u stijenu. Odmah na početku se morate popesti gotovo okomito uz slap koji vas dosta smoči (osigurano klinovima). Od toga mjesta još pola sata svakakvih provlačenja, strmih uspona, plezanja, polica - dok ne dođete do još jednoga slapa na putu, ispod kojeg se prolazi. Taj dio puta je jedan od težih, zato što je na tom dijelu stijena glatka i mokra, a pad bi značio skok sa 200m u prazno. Do tuda je sve osigurano sajlama i klinovima. Slijedi "laganiji" dio puta po strmim travnatim dijelovima, sve do ponovnog ulaza u stijenu za pola sata. Dio po strmim travnatim dijelovima može biti i najopasniji, zato što se čovjek opusti, a svaki krivi korak znači klizanje do podnožja stijene. Slijedi ponovo ulaz u stijenu, ovaj puta po dosta krušljivom kamenju, te uskim policama. Ovo je dosta dobro osigurano, ali na jednom dijelu fali koji metar sajle, tako da smo prepušteni sami sebi. Još malo pentranja i plezanja po stijenama, većim i manjim, te dolazi znamenita "Hanzova stena". Mnogi kažu da je to ključno mjesto na putu, ali po meni, to nije nikakav problem, zato što je super osigurana. Nakon toga hodate po par uskih polica, pa slijedi strmo snežišče. Problem je što dođete pod ledenjak jedno tri metra, te ga prelazite okomito uz pomoć cepina i dereza. Ledenjak je tvrd. Bez dereza to ne preporučam, jer je klisko. Ako odkližete, odlazite niz slap do podnožja stijene. Slijedi opet lagano "smirivanje". Prolazite po relativno sigurnom putu. Problem je što je iznad vas ogromna stijena sa koje svaki čas može pasti kakav veći kamen. Još malo po policama i strmim travnatim predjelima, pa ste na razcjepu puti.

Jedna nastavlja po Hanzovoj do vrha (kojom smo mi krenuli), a druga se upućuje prema Kopiščarjevoj poti kroz Prednje okno.
Nastavak ide ponovno po svakakvim stijenama. Neke su krušljive, neke okomite, a neke neosigurane, tako da je istinsko uživanje zagarantirano. Došli smo do ledenjaka koji nije nimalo opasan, jer se on već otapa i zaista ga je malo ostalo. Idemo po siparu, pa jednoj ogromnoj polici, malo plezanja bez osiguranja po krušljivom kamenju (dosta opasno i strmo), te smo iznad Hudičevog stebra već na veliko.

Tu smo izgubili sat vremena, jer nas je okruživalo kamenje koje nije sigurno, te krušljive stijene. No, nije to bio problem, već helikopter koji je nadlijetao oko Prisojnika, jer su se četiri alpinista unesrećila na Hudičevom stebru.
Nakon što ih je sve spustio na Vršič, krenuli smo dalje. Slijedi, po meni najopasniji dio puta. Odavde do vrha ima sat vremena. Sve do podnožja vršne stijene nema osiguranja. Prvo idete po tri velike, ali uske i što je najgore krušljive police, a vi ste iznad 500 metarske provalije. Kada to prođete, slijedi pola sata po strmoj stijeni koja je sva krušljiva, a znate što ovdje znači pogreška. To plezanje bez osiguranja je čista uživancija, stopite se sa stijenom. Samo se nemojte opustiti!

Nakon toga još samo vršna stijena. Također jako težak i opasan dio. Prvo idete okomito u stijenu po stepenicama, zatim po glatkoj stijeni koju priječite uz pomoć klinova za noge i sajle. Ta sajla je tada bila iščupana na prvom klinu, tako da se legnete na stijenu, držite rukama, a nogama na klinovima. Kada prođete taj dio, još dva provlačenja uz pomoć sajli kroz uske kamine, te ste na vrhu Prisojnika.

Sav trud i muka su se isplatili... Nagrađeni ste prekrasnim pogledima i onim ponosom koji držite u srcu, jer ćete ovaj put sigurno pamtiti do kraja života.
Baterije na mobitelu i fotoaparatu su riknule, te nam je jedini dokaz da smo bili na vrhu pečat na kutiji od cigareta, te ono što nosimo u srcu.

Spust po najlakšem, južnom potu je spram ovoga lagan, ali ove subote je netko na tom putu, nažalost, izgubio život....
Put je u redu, ako se pazite. Par sajli i klinova... Jedini problem je što idete po kliskom i krušljivom kamenju sve do sipara kod Vršiča, a stalno ste nad nekim provalijama.
Na Vršiču se najedete i popijete što hoćete, a onda žicate čovjeka dobre volje, koji se vratio s Mojstrovke, da vas otpelja do Koče na Gozdu, na što on pristane, a vi ste mu zahvalni.

Premoreni nastavljamo put za Zagreb i nosimo u srcu ovaj veličastveni put na gorostasan i divovski Prisojnik.

P.S. Ovo je navodno najteži i najopasniji markirani put u cijeloj Sloveniji.
P.S.2. Hvala na prelijepom iskustvu.




SLIKE

OJSTRICA - KOPINŠKOVA

OJSTRICA (2350m) - napisao Filip - 25.06.2007.
Ekipa: Filip, Zrinka i Zdenko



Ponedjeljak, 25.6. Logarska dolina-Ojstrica (Kopinškova pot) - Škarje - Logarska dolina. Polazak iz Logarske doline u 8 sati ujutro iz doma u Logarskoj dolini, po laganom i zanimljivom putu do Koče na Klemenči jami.

Put vodi kroz šumu i najzanimljiviji detalj je prolazak kroz jedno okno u stijeni, mislim da su ga ljudi napravili. Od koče dalje kroz šumu sve do dolaska pod stijenu Ojstrice kada šuma prestaje i ulazi se u stijenu. Put je jako zanimljiv, osiguran sajlama i klinovima gdje god ti treba. Po mojem dojmu nije pretjerano teška, teži detalji su kratak prelazak uskog grebena i onda par provlačenja gdje bi deblji ljudi možda prošli, ali uz malo više truda i muke. Vrijeme je bilo promjenjivo, malo oblačno, malo sunčano. Jedino što je na vrhu puhao dosta jak vjetar. Pošto smo bili znojni, dobro nas je propuhao.

Silazak na Škarje je zaista lagan, ima jedan detalj gdje treba malo pripaziti, ali tamo je sajla. Od Škarja do Logarske nije problem i brzo stižemo nazad. Ovaj put preporučam malo iskunijim planinarima za koje će ovo biti pravi alpski užitak.

Po meni, do sada najljepši izlet i nadam se da ću ovo ponoviti.




SLIKE

MARMOLADA - PUNTA PENIA

LEJDI MARMOLADA - PUNTA PENIA (3343m) - 08.06.2007.
Ekipa: Tomi, Filip, Zrinka i Zdenko

..."Tebi pa, kraljevski Montaž, naj se še enkrat zahvalim, preden te pozdravim v slovo. Kaj si mi bil in kaj si mi še, tega pač nihče ne bo nikdar dodobra doumel in vedel. Poznaš mene in načrtno delo, ki sem ga opravil na tebi. Igrala se nisva. Ti nisi gora, s katero bi se smel igrati. V svojih opisih sem ti privoščil tako malo okrasja. Le preprosto sem pripovedoval o tebi, cvetja ti nisem trosil. Saj tebi ka takega ni treba. Ti si vendar tako velik! Vzvišen nad vse slavospeve, ki ti jih more zapeti zemljan, se blešči sij tvoje moči in mogočnosti. Bom še kdaj stal na tvojemu temenu? Ko me ne bo več, nakloni mojemu imenu skromen prostorček na ponosnem severnem pročelju svojih sten, moje srce pa shrani visoko v svoje prelepe skale!"
Dr. Julius Kugy

Ideja o usponima na dva ili tri vrha zbog radi produženog vikenda bila je jedna od onih od kojih vam srce brže lupa, a oči sjaje sjajnije od tisuće zvijezda...

Kasnije se ispostavilo da je ideju krojila i svojim putem usmjeravala ne baš sjajna prognoza.

No, Onaj koji je toliko sjajio u našim snovima i želja je već dugo... i dalje ostaje prvi... Iako nas je prognoza vodila, "malčice" smo zažmirili na oblačiće i mogućnost pljuskova...

Subota... Zapadne Julijske alpe...
Krenusmo od Riffugio Giacomo Di Brazza (1660m) prekrasnom dolinom u kojoj su svoju igru igrale obitelji kozoroga i parovi svizaca, te veličanstvenim siparima u stijenu Montaža (2753m)... Ovdje srećemo nekolicinu planinara koji se već vraćaju sa vrha ili odustaju... Dvojica njemaca upozoravaju nas na dva strma snježišča na putu kao moguću teškoću, te dosta li-la prognozu i oblake koji se svako malo navlače nad vrh Montaža... Dva od četiri talijana koji su krenuli prema gore, odustaju od daljnjeg uspona... Jedan od njih, sa širokim osmijehom na licu govori: "Danas jednostavno nije moj dan za Montaž"... I doista, naš zaključak bio je da je najpametnije vratiti se u dolinu i negdje se dobro najesti...
Ali noge krenule u drugom smjeru... prekrasne stijene, nevjerojatni oblici... prošli i jedno i drugo snježišče o kojima su govorili njemci... ponovo sipari... na dvadesetak minuta pod vrhom, nadomak Pipanovih ljestvi uhvatila nas desetminutna tuča koja se izmijenila sa laganom kišom...
Za nas... taj dan... uspon je upravo tu i završio... stezalo je srce pri kasnijim pogledima prema vrhu... neko vrijeme bio je i u suncu... pa opet oblaci... nekada bijeli i laki, nekada tamni i teški... No, mi smo sigurno kretali prema dolini...
On je ostao želja... On je ostao u Kugyevoj pjesmi... Prekrasan iz doline... Još ljepši i veličanstveniji što si mu bliže... Neki drugi, neki naš dan... sigurno ćemo se sresti...  SLIKE

Kasnije u autu... Tomi(koji)slav(i) me pita:"Mama, meni nije jasno... a zašto ljudi zapravo planinare?" Odgovaram mu protupitanjem: "Tomi, a zašto TI planinariš?"
Njegov odgovor je bio: "Tak..." 
Kao što sam mu i tada rekla - ""tak" je dovoljno dobar razlog"...
Dovoljno dobar razlog i za uspon... nekima drugi puta... njemu prvi puta... u petak... na Punta Peniu (3343m)... Ovaj puta označenom stazom do doma Pian de Fiaconi (2650m) koji je upravo taj dan otvorio svoja vrata... Snijegom, među ledenjacima po kojima su se svako malo obrušavale lavinice (manje i veće) do stijene, te ponovo ledenjakom pokrivenim slojem snijega... sve do vrha na kojemu je ovaj puta bilo više snijega nego u drugom mjesecu o.g.
Tomijev prvi tritisućnjak...

SLIKE

BRAVO TOMI! 

JALOVEC

JALOVEC (2645m) - napisao Filip - 20.05.2007.
Ekipa: Tomi, Filip, Zrinka i Zdenko


Nedjelja, 20.5. dolina Tamar-Jalovec (kroz Ozebnik). Krenulo se u subotu oko 23 i na Dom v Tamarju se stiglo oko 2 sata. Dom otvoren cijele godine i u bilo koje doba noći. Odmah smo se bacili na spavanje.

Ustajanje u 6 ujutro, doručak, oblačenje i lagano pokret. Samo kada gledate na Jalovec(2645m) iz Tamara ne možete vjerovati da ćete se tamo penjati. Prvi dio puta kroz šumu je stvarno ugodan jer nije ni strm, a i sunce ne dopire do vas pa je fino svježe. Taj dio puta traje samo pola sata, nešto više, a onda na čistinu. Malo smo se kuhali na suncu, okolo prekrasno, iznad vas kao neboder se diže Jalovec, desno greben Ponci, lijevo greben Mojstrovki, a pod vama cvjetići. Idemo dalje, srećemo par ljudi, idu ili na Kotovo sedlo ili na vrh Ozebnika pa od tamo skijaju u dolinu. Tamo ima još dosta snijega, pa je skijanje sasvim normalno. Dolazimo do raskrižja gdje se račvaju put za Kotovo sedlo i za Ozebnik. Upitali smo par Slovenaca gdje je bolje, a svi nam kažu kroz Ozebnik. Na Kotovom sedlu je sjeverna strana, pa tamo sunce ne dopire, tako da smo otišli kroz Ozebnik. Na početku puta kroz Ozebnik taman silaze dva Slovenca na skijama. Kažu gore nikako bez kacige, što smo i sami uvidjeli. Pola sata rasprave oćemo, nećemo, još se malo naoblačilo, pa smo bili pred povratkom. No, dogovorili smo se da ćemo u navez pa kroz Ozebnik, te kada izađemo iz njega da ćemo vidjeti kamo dalje. Za kojih sat vremena, 45 minuta prolazimo Ozebnik i gore smo na čistini. Vidjeli su se tragovi od jučer pa smo ipak odlučili krenuti. Ovaj put na Jalovec nije zahtjevniji od puta preko Kotovog sedla, ali je sigurno opasniji. Cijelo vrijeme ste nad nekom provalijom i svaki korak je bitan. Ima dvije, tri sajle i ne više od deset klinova po cijeloj stijeni. Mislim da je najteži dio puta po grebenu, zato što nema sajli, a greben je oštar i uzak. Još dvije, tri minute do vrha, a vrh je baš sada uhvatila magla.

Izlazimo na vrh, grlimo se, lupamo žigove, upisujemo se, fotkamo, neopisiva sreća, no znamo da smo tek na pola puta. Bilo je oblačno, planirali smo se pokupiti s vrha, ali taman tada se sve razvedrilo i vratilo osmjeh i sreću na naša lica. Još par fotki i pičimo za Tamar. Najljepši, najteži i najopasniji izlet do sada........

SLIKE

TRIGLAV IN MY HEART

TRIGLAV (2864m) - 13.05.2007.
Ekipa: Zrinka i Zdenko

Krenusmo MI (odrasli i "razumni" ljudi, svjesni onoga što čine i što će ih, s obzirom na okolnosti, čekati...) u subotu oko 20.40 iz doline Krme prema Kredarici.
Dolje parkirana dva auta... slovenskih i zagrebačkih registracija...
Četrdesetak minuta hoda i srećemo još četiri čeone lampe. Pričaju na nekom čudnom, nisam znala definirati kojem jeziku... Dovikujemo se na engleskom, oni se spuštaju prema Krmi...
Noć mirna i posuta zvjezdama... mladi mjesec sja...
Noge mi nekako teške, svaki korak iziskuje napor...
Gubljenje tragova i markacija na oko sat i pol' do Kredarice (ako sam dobro ocijenila) i malo muvanja uokolo...
Zbog svega toga, priča se odužila taman do svitanja...
Ponovo beskrajno simpatičan (ovaj puta neki drugi) meteorolog...
Voljeni Triglav u oblaku...
Doručak, upoznavanje sa vlasnicima već spomenutog auta zagrebačkih registracija (dvojica mladih dečki koji su prvi puta u Sloveniji na planinarenju)... oko sat i po' spavanja... ćorenja... oliti knjavanja...
Triglav, a i Kredarica u još većem oblaku...
Dečki su već odavna krenuli prema gore...
Moje nedoumice... Jedan Slovenac odustaje od uspona, jer mu meteorolog rekao da na Triglavu danas neće biti sunca. No, rekao je i to da neće biti pljuskova, niti grmljavine... Definitivno nisam sigurna u to da li da se ide gore, bez obzira na onaj nadljudski napor cijele noći, a već sam i zabrinuta za dečke... Prvi puta na takvoj planini, a Triglav i dalje u oblaku...
Gledam prema gore... nazad u dom... pa opet pogled prema Triglavu kroz prozorčić Triglavskog doma...
Krećemo gore...
Nešto iznad dijela gdje je moj Tomi prošli puta kada smo bili ovdje odustao, ugledali dečke Bila sam sretna k'o mala beba... vraćaju se s vrha!
Oko sat vremena ostajemo na tom mjestu... U tih sat vremena doživljavam trenutke koji daju dodatni smisao ili su uopće bit cijele priče zvane planinarenje...
Triglav me zove, a ja sam spremna... Spremnija nego ikada... Ionako ću gore bar pedeset puta (u čast Janezu koji nas je, onako smotane, na prvom planinarenju htio voditi gore... i iz ljubavi prema tome mjestu...)...
Ovo je tek treći puta...
Na manje od pola puta prema vrhu jedan slovenac koji je išao s Planike na Triglav i sada se vraća s vrha... Osmijeh i njegove riječi: "Zar nije prelijepo?"
Doslovce sam odskakutala na Triglav i s Triglava... Tu i tamo se pokazalo malo sunca... Iako s vrha nije bilo pogleda, nikada u životu nisam bila sretnija na planini...
Kredarica... Lijep razgovor s meteorologom... Ručak... Pokret prema Krmi... U šumi neposredno pred Krmom nešto kiše... Parking prazan, dečki su na konju...

Eh da... Dereze se nisu stavljale...
Snijega, mekanog... nešto malo ozbiljnije ima na sat i pol' - dva do Kredarice, a od Kredarice do Triglava na dva mjesta nešto ga malo više ostalo... na još nekoliko mjesta nešto ga puno manje ostalo...

A tebi iznad svega hvala za onih sat vremena... Bila sam ganuta svakim trenutkom... Bit svega je upravo u tome... S dečkima smo se na Triglavu sreli, u - kako su Martin ili Damir napisali u zahvali u knjizi na Triglavskom domu "baš kritičnom trenutku za njih"... U tih sat vremena što smo bili s njima, pomogli smo im, u dva škakljiva detalja da se spuste ... Jedan dio gdje se jednom po jednom... korak po korak... pokret po pokret govorilo što da čine... i drugi, gdje smo ih vezali špagom , kako bi lakše i sigurnije došli do sajle, od koje do Triglavskog doma više nije bilo opasnosti... Martinove riječi: "Nije čudo da ste upravo sada krenuli prema Triglavu, nije slučajno da smo se upravo sada sreli..."
Dva velika, velika, ogromna osmijeha...
Dočekala nas mala zahvala u osvrtu na njihovu avanturu u upisnoj knjizi Triglavskog doma...
Ostavljeno pisamce na autu u Krmi...
Nastavljamo emajlirati... Još im treba poslati četiri odlične fotke... U njihovom riječima i razmišljanjima danas - prepoznajem i sebe i svoje osjećaje...
Lijepo je dijeliti ono što svi osjećamo tamo gore...

aj em hepi

SLIKE

MALA MOJSTROVKA

MALA MOJSTROVKA (2332m) - 01.05.2007.
Ekipa: Tomi, Filip, Zrinka i Zdenko

Jedan krasan dan sa dječacima...
Ponovo na Maloj Mojstrovki, sa Vršiča po Južnoj poti...


SLIKE

ŠPIK

ŠPIK (2472m) - 21.04.2007.
Ekipa:
Filip, Zrinka i Zdenko


Od Krnice skozi Kačji Graben sve do Špika, prekrasnog vrha sa jednim od najljepših pogleda u Julijskim Alpama...

SLIKE

MALA MOJSTROVKA

MALA MOJSTROVKA (2332m) - 14.04.2007.

U društvu sa Tihanom, ponovo na Malu Mojstrovku (sa Vršiča po Južnoj poti)...


SLIKE

STENAR

STENAR (2501m) - 07.04.2007.
Ekipa: Tomi, Filip, Zrinka i Zdenko

Sve od Zadnjice do Pogačnikovog doma gdje su nam (muški dio) ustupili bolje krevete u zimskoj sobi, jer bili smo sa djecom... sa krasnom ekipom Čeha...
U prekrasno jutro gledali njihov hrabri pokušaj uspona na Razor...
Nešto kasnije, taman negdje pod završnim usponom na Stenar, Tomi i ja smo zastali... Ogrijani suncem, pod budnim okom Triglava, čekali smo naše dečke da se vrate sa vrha Stenara.
Prvi uspon na koji nismo u punom sastavu išli do vrha... Upravo zbog toga, jer nisam mogla pratiti baš svaki korak... Na posebno mjesto u srcu pospremila sam ovaj dan...


SLIKE

GRAN PARADISO

GRAN PARADISO (4061m) - 17.03.2007.
Ekipa: Zrinka i Zdenko

Jedan sasvim poseban rođendanski poklon... naš prvi četiritisućnjak.
Od Ponta prema Vittorio Emmanuelle II pokloniti se Marii Immacolati.


SLIKE

MARMOLADA - PUNTA PENIA (zimski uspon)

LEJDI MARMOLADA - PUNTA PENIA (3343m) - napisao Filip - 17.02.2007.
Ekipa: Filip, Zrinka i Zdenko

U subotu, 17.02.2007., u ponoć, krenuli smo iz Zagreba prema prijevoju Passo di Fedaia (2057m), ishodišne točke za uspon na najviši vrh Dolomita Punta Peniu na Marmoladi. Nakon duge vožnje, stigli smo na Passo di Fedaia u 6 ujutro. Odlučili smo otići do doma na tome prijevoju, da se malo okrijepimo toplim čajem.


Nakon sat odmora u domu, stavljamo ruksake na leđa i put pod noge. Krećemo po strmoj, ali bezopasnoj skijaškoj stazi po kojoj ste laganim hodom do doma Pian de Fiaconi (2650m) za dva sata. Dom ima otvorenu zimsku sobu u kojoj se malo odmaramo.


Nakon pola sata, krećemo iz doma prema vrhu Punta Penia (3343m), do kojega ima još tri sata. Pola sata hoda ide po strmoj padini, a nakon toga prelazi na ledenjak. Ovdje stavljamo dereze i nastavljamo put. Još dva sata smo se mučili da dođemo pod strmu stijenu, jer je snijeg bio veoma prhak, pa smo propadali u njega do koljena. Nakon mukotrpnih dva sata, dolazimo pod strmu stijenu po kojoj se penje pola sata.


Nije baš osigurana, a i dio klinova i sajli je pod snijegom i ledom, pa su nam cepini bili od velike koristi. To je najzahtjevniji i najopasniji dio uspona. Može se čak usporediti sa zimskim usponom na Triglav.

Nakon pola sata zabadanja cepina u ledenu koru i pravljenja "stepenica" derezama, izlazimo na greben. Do vrha je svega petnaestak minuta hoda po famoznom ledenjaku.

Stižem na vrh prvi. Neopisiv osjećaj. Vrijeme prekrasno. Moj prvi tritisućnjak. Oduševljen sam. Na vrhu ima prekrasan metalni križ i zimska soba. U jednoj stijeni nevjerojatan oblik Djevice Marije koja moli. Odmaramo se i pijemo čaj u zimskoj sobi, te krećemo prema dolje.


17 je sati i najzahtjevniji dio puta prolazi se po mraku. Palimo čeone lampe i oprezno silazimo, uz pomoć pri usponu već napravljenih rupa od cepina i ledenih "stepenica". Stižemo u podnožje stijene. Sada smo sigurni. Upadanje u dubok snijeg do doma Pian de Fiaconi. U mome životu još neviđeno zvijezdano nebo. Tako su gusto jedna do druge da je pogled prema gore kao u bajci. Nestvarno i lijepo. Kratak odmor u domu i skidanje dereza.

Prekrasan odbljesak snijega oko čeonih lampi koji lagano pada. Skijaška staza je zaleđena, tako da kližemo prema prijevoju uz mnogo smijeha i veselja.

Jedan prekrasan i poučan uspon za mene. Svakome toplo preporučam da dođe ovdje i uživa u planini i prirodi čija se ljepote ne može sa ničime mjeriti.

SLIKE...

TRIGLAV (prvi zimski uspon)

TRIGLAV (2864m) - 20.01.2007. 
Ekipa: Tomi, Filip, Zrinka i Zdenko

Daklem, u subotu krenusmo iz doline Krme prema Kredarici. Nisam precizna kao Filip u mjerenju vremena, jer cijelu priču doživljavam vrlo osobno... Ponovo smo na mjestu gdje smo se prije 6 mjeseci zaljubili u planinarenje. Odlučno hodam prema planini koja mi je neobično prirasla srcu. U neko doba stižemo na Kredaricu. Puše jak vjetar. Duže vrijeme zadržavamo se gore. Odmor, čaj... Ugodan razgovor sa neobično simpatičnim meteorologom u ulozi domara ili domarom u ulozi meteorologa, ne znam više...

Krećemo prema Triglavu... Vrlo brzo, Tomislav odustaje na jednom od opasnih dijelova koje je i Filip spomenuo u svom izvještaju. Dio puta sa sajlama i klinovima, potpuno je pod snijegom... Ovdje je priroda i prijašnji penjači napravila vrlo rizičan prolaz... Iznad Vas je stijena u zaleđenom snijegu... Nogu jedva da možete staviti na vrlo nesigurno tlo. Ispod Vas nanos snijega na vrlo strmoj stijeni... Dio tog nesigurnog tla, otkinut je... Tomislav se vrlo pametno vraća na Kredaricu i nastavlja pratiti naš uspon kroz prozor Triglavskog doma. Ovdje susrećemo neobično spretnu i veselu djevojku koja se spušta sa Triglava i upozorava nas da slijedi dio sa mnogo leda...
Drugi opasni dijelovi znače zaleđene strmine... Svugdje oko Vas je led... Noge stavljate na zaleđene "stepenice", a prste gurate u rupe od cepina koje su ostavili prijašnji penjači... Ili, dio puta sa otprilike 15 klinova... Iz snijega i leda vire prva 3 klina, zatim nema 4-o, 5-og, 6-og i 7-og... 8-i jedva da viri iz snijega i leda... I tako redom... Uglavnom, pazi se na svaki korak...

Sunce zalazi, stajemo na vrh Triglava... 2864m... Drugi puta sam ovdje u naših 6 mjeseci planinarenja... Ne gledam kakav je pogled. Plačem kao malo dijete gledajući Filipa pored Aljaževog stolpa. On je prvi puta na Triglavu.
Pada mrak. Strah me.
Ako se pri usponu pazilo na svaki korak... Sada, pri silasku, doslovce pazite na svaki dah. Čeone lampe i silazak u neizvjesnost... U međuvremenu, zajedno sa Tomislavom, cijela Kredarica prati naš spust... Korak po korak i prošli smo dva vrlo opasna dijela... Ostaje još "samo" onaj gdje je Tomislav odustao... I baš na tom dijelu... U dijeliću sekunde, nestaje mi tlo pod nogama... Taj osjećaj nikada neću zaboraviti... Lagana sam, ne mogu ništa... Automatski, bez razmišljanja, samo čvršće stišćem cepin u ruci... Zabada se u ledenu koru iznad mene, a dereze u nanos snijega na strmu stijenu ispod mene... Otkidam još jedan dio toga puta... Ovdje sam! Uh! Još samo koji metar i nema više opasnosti...

Ispred Kredarice - Tomislavove velike oči i jedan topli zagrljaj... Svi su izišli van... Čestitaju, pitaju kako je bilo... Kažu da su nas pratili cijelo vrijeme... Meteorolog-domar ili domar-meteorolog, kada je vidio da smo na broju, bez pitanja donosi do vrha napunjene čašice vrlo jake rakije od voća... Večera, spavanje...

Jutro obasjano suncem... Nagrada za sav jučerašnji napor... Prekrasan pogled... Od Kredarice do doline Krme, ostaje nam samo uživanje...

SLIKE

MALA MOJSTROVKA (zimski uspon)

MALA MOJSTROVKA (2332m) - 14.01.2007.
Ekipa: Zrinka i Zdenko

Kasnije će se pokazati... brdo na koje ćemo se često vraćati - sa prijevoja Vršič Južnom poti do Male Mojstrovke.


SLIKE

GRINTOVEC

GRINTOVEC (2558m) - 06.01.2007.
Ekipa: Filip, Jowa, mEdo, Bajs, Wine i Zrinka

Svidjelo nam se u društvu iskusnjara, pa smo, ponovo u njihovom društvu po prvi puta posjetili najviši vrh Kamniško Savinjskih Alpa - od Suhadolnika prema Cojzovoj koči do prekrasnog Grintovca.


SLIKE